U konkurenciji s ponosom, uspjehom, hrabrošću, upornošću, energijom i drugim izrazima koji veličaju nastup hrvatske nogometne reprezentacije na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u Rusiji jedna će riječ možda najbolje opisati stanje duha koje je mjesec dana vladalo u Hrvatskoj, a kulminiralo nedjeljnim finalom protiv Francuske i eksplodiralo dočekom igrača dan kasnije u Zagrebu. Ta riječ svakako je ujedinjenje.
Ujedinjenom se, a to se na svakoj utakmici najlakše uočavalo, pokazala sama reprezentacija koja je uz taktičku zrelost pokazala i gotovo fanatičnu upornost da dođe do povoljnog rezultata. I teško će se naći ne samo navijač hrvatske reprezentacije nego i nogometni stručnjak ili pak neutralni gledatelj koji za takav pothvat neće kao najzaslužnijeg imenovati izbornika Zlatka Dalića, jer je od vrhunskih pojedinaca stvorio vanserijski tim o kom će se, napose u Hrvatskoj, još dugo s ponosom pričati. I ma koliko se do sada najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa odnosio prije svega na same igrače i stručni stožer, Dalićevo ujedinjenje za proteklih mjesec dana raširilo se cijelom Hrvatskom i svuda gdje se za Hrvatsku navijalo.
Tako je, naravno, u nedjelju bilo i u Osijeku, ne samo na glavnom trgu, gdje se utakmica s Francuskom gledala preko velikog video ekrana, nego i u svakom dijelu grada. I nekoliko sati uoči utakmice građani na ulicama izgledali su poput reprezentacije: i grupa stanara koja je ispred zgrade u Jugu 2 pripremala roštilj, i mama koja je u kolicima gurala bebu, i umirovljenički par, i biciklisti i roleraši bili su u dresovima hrvatske reprezentacije s različitim brojevima i imenima na njima. Čak je i pas kog je jedan gospon vodio bio odjenut u crveno-bijelo, na kocke. Pa i da smo bili na mjestu stranaca koji su natovarenih rančeva Europskom avenijom vozili od centra prema Tvrđi ne bi bilo dvojbe što se događa.
I sat vremena prije početka utakmice Trg Ante Starčevića bio je poprilično ispunjen, a pristizanjem sve većeg broja ljudi atmosfera se vrlo brzo iz iščekivanja pretvorila u šampionsku euforiju koju je podgrijavao razglas s kog su puštane navijačke pjesme poput Srca vatrenog ili Neka pati koga smeta. Sam tijek utakmice, osim u trenutcima kada je Perišić dao gol za izjednačenje pa do penala kog je skrivio, bio je sušta suprotnost uvertiri uoči početka utakmice: navijači su utakmicu promatrali mirno, nagrađujući pljeskom tek požrtvovne startove ili dobre poteze hrvatskih igrača. I nakon posljednjeg zvižduka Pitane – pljesak. Koji se nedugo potom pretvorio u ovacije na ceremoniji dodjele medalja.
I upravo nakon tog momenta prema trgu, na kom se do tada nalazilo između tisuću i dvije tisuće navijača, krenule su kolone ljudi, gotovo u trenutku potpuno zaustavivši promet. Pješaci, biciklisti, roleraši, skejteri, motoristi, vozači (auta, kamiona, traktora, da i njih je bilo), mladi, stari, siromašni i bogati (to samo osnovano pretpostavljamo) uputili su se u centar proslaviti drugo mjesto reprezentacije u svijetu. Sreća i ponos tako su vrlo brzo nadvladali tugu i razočaranje zbog gubitka zlata koje je stjecajem nes(p)retnih okolnosti otišlo u druge ruke. Tu sreću i ponos s Osječanima podijelila je čak i jedna budimpeštanska obitelj s visoko uzdignutim hrvatskim i mađarskim zastavama, kao i grupa iz Mohača koja je došla gledati finale u središte grada.
I što sada, nakon što je spuštena zavjesa na nestvarno lijep kolektivni san, zapitat će se i već su se zapitali analitičari stanja u društvu. Hoće li Dalićevo ujedinjenje potrajati i promijeniti stvari na bolje; hoće li se nezaposlenost, niske plaće, opterećujući krediti, visoke cijene i teška svakodnevica općenito lakše podnositi, a masovni odlasci mladih u inozemstvo zaustaviti? Odgovor na ovo pitanje svatko nosi u sebi. Baš kao i ponos koji je svatko pojedinačno, od predsjednice do prosjaka, zahvaljujući reprezentaciji trajno pripisao i kao dio vlastitog životnog uspjeha. Ono što sigurno nije istina, bar po mišljenju doljepotpisanoga, su tvrdnje kako je svjetsko srebro nogometne reprezentacije najveći uspjeh hrvatskog sporta do sada. Koliko god euforija i do sada nezabilježeni doček u Zagrebu bili najveći, olimpijski i svjetski uspjesi rukometaša, vaterpolista, Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Sande Perković ili paraolimpijaca Mikele Ristoske i Sandre Paović, primjerice, jednostavno su veći. Jer su njihova odličja zaista zlatna. A (i) to treba poštovati, sjećati se i objektivno vrednovati.
Z. R.