Za vrijeme javnog djelovanja Isus je svoje učenike pripremao da nastave njegovo djelo naviještanja Božjeg kraljevstva. Kada je došlo vrijeme »dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.« (Mk 6,7-9)
Poslanje u paru
Isus svoje učenike šalje u poslanje u paru, ne same, jer samostalno djelovanje nije jednostavno i može dovesti u različite opasnosti, ali ne opasnosti od progona, jer takvih se Isusovi poslanici ne boje, nego opasnosti koje vrebaju dušu. Učenici primaju od Isusa vlast koju je on sam imao, vlast naviještanja i izgona zloduha. Ako pojedinac ide i sam nastupa s tom vlašću ona ga može prevariti, te zaboravi da je nema sam od sebe, nego da ju je primio i da je poslan s tom vlašću nastupati u ime Isusovo. Čovjek sam, kad primi neku moć, lako upadne u zamku oholosti, počne sam sebe izdizati iznad drugih u ime primljenog, pa njegovo djelovanje prestaje biti izvršavanje Kristovog poslanja. No, kada čovjek u zajedništvu s još nekim primi takvu vlast lakše mu je da bude svjestan svoje zadaće i svoga položaja, jer ono što je primio nije samo u njegovim rukama, nego i u rukama brata koji ga na poslanju prati. Zato Isus ne šalje učenike same, nego u paru, da ih sačuva od opasnog upadanja u oholo uzdizanje nad one kojima su poslani.
Isto tako, kada idu dvojica zajedno nema mjesta samovolji, nije jedan glavni, ne prilagođava se sve jednome. U zajedništvu uče se toleranciji i strpljivosti. Shvaćaju da se iste stvari mogu gledati iz različitih perspektiva, da o jednoj temi postoje različita mišljenja, da postoje stvari koje jedan ne može sam i potreban mu je drugi kao pomoć i podrška. Poslanje u paru uči učenike suživotu, jača ih u bratskoj ljubavi.
Krštenjem primili smo poslanje od Isusa, ali moramo shvatiti da nismo poslani sami, nego kao učenici, u zajedništvu s drugima. Bez obzira na svoju službu u zajednici nismo iznad drugih, nismo veći i važniji, jer smo poslanje i sposobnosti primili od Krista i u njegovo ime ih trebamo koristiti. I svaki naš brat primio je poslanje i primio je sposobnosti koje treba ugrađivati u zajednicu. Stoga oholosti nema mjesta, jer nitko nije veći, bolji, vredniji od drugog, poslani smo zajedno. Zato trebamo čuvati zajedništvo, imati strpljivosti i ljubavi za druge, prihvatiti da nismo uvijek u pravu, da ne možemo sve sami. Isus je nekada slao učenike dva po dva, a danas nas šalje kao male zajednice koje u svim aspektima svoga života naviještaju kraljevstvo Božje i svjedoče Kristovu prisutnost i danas u svijetu.
Povjerenje u Boga
Isus šaljući učenike napominje da na put ne trebaju nositi ništa, ni kruh ni torbu, ni novac. On ne želi da oni budu prosjaci, nego im poručuje da ne trebaju brinuti za svoj opstanak, jer za to se brine Otac. Njihov je zadatak samo naviještati evanđelje. Briga za materijalno, hranu, odjeću, novac, može ih odvratiti od zadatka na koji su poslani, može postati njihova osnovna preokupacija da sebi osiguraju ono što je za život potrebno. Zato će im Otac osigurati sve, a oni će širiti Radosnu vijest i to će im biti jedina briga i zadaća. Poslušnost Isusu i odlazak na put bez osnovnih stvari izraz je povjerenja u Očevu brigu, povjerenja kakovog danas ljudima nedostaje. Zato kršćansko svjedočenje pada u drugi plan pred borbom za što bolje životne uvjete, za priskrbljivanje ne samo nužnog, nego i onog što predstavlja luksuz. S nedostatkom povjerenja u Božju providnost i brigu grčevito se borimo da zaradimo i osiguramo materijalno, a zaboravljamo i ne stižemo biti svjedoci evanđelja u svijetu u kojem živimo.
Isus upozorava učenike da će naići na odbijanje, da neće biti svugdje dobrodošli, niti će svi slušati ono što im imaju za reći. U tom slučaju trebaju samo otresti prašinu sa svojih nogu njima za svjedočanstvo. Dakle, ne smiju se sukobljavati, osuđivati ili bilo kako negativno reagirati, nego mirno otići moleći za one koji nisu prihvatili Božju riječ. Mir koji zadrže u sebi bit će svjedočanstvo za one koji ih odbacuju, da onaj tko živi s Bogom ne može biti uznemiren ljudskim riječima i djelima, jer se pouzdaje u Onog koji ljudsko nadvisuje. I mi danas kao Božji poslanici trebamo mirno prihvatiti sva odbijanja i podsmjehe koje doživljavamo i pružiti tako svjedočanstvo, te ne odustati, nego i dalje svjedočiti za Krista.
