Zbivanja slijedom kojih nastaje balada o Hasanaginici smještaju se u Imotsku krajinu (između 1646. i 1649.), kada je ona dio Bosanskog pašaluka, u prostor odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo, a radnja se događa u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje Hasanaga Arapović ima svoja imanja. Ostaci temelja Hasanagine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanaginica pokopana. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu. Rane od kojih se vida Hasanaga, zadobio je u borbi s kršćanima, a dok se oporavlja obilaze ga majka i sestra, ali ne i njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) –  »od stida« kako se navodi u baladi, budući da je njihov svijet podređen naglašeno patrijarhalnim nazorima, u kojem je ženino mjesto bilo u kući, s djecom. 
Unatoč tomu što je dio toga svijeta, Hasanaga se naljutio i poslao ženi poruku neka ga ne čeka na dvoru, već neka se vrati svojima u Klis. Nakon toga, Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje, ugovara brak s imotskim kadijom koji spada među bogatije Imoćane. Doima se kao da beg Pintorović tim brakom pokušava preokrenuti obiteljske neprilike i izvući iz svega osobnu korist. Hasanaginica je međutim potpuno slomljena žena, nadasve majka koja pati za svojom djecom. Zaustavlja svatove kraj dvora, želi vidjeti djecu, oprostiti se od njih. U tom času Hasanagina hirovita narav i surovost još jednom će doći do izražaja – kada ju primijeti kako doziva djecu, on ih naziva siročićima »koje majka neće ni da pogleda«. Ove teške i neistinite optužbe njeno srce više ne može izdržati, pada i umire skrhana bolom i nepravdom. Mada su Hasanaga, Fatima Arapović i beg Pintorović povijesne ovjerovljene osobe, bilo bi teško, a vjerojatno i nemoguće, utvrditi što se uistinu od svega zbilo. Možda sve, baš onako kako je u baladi navedeno, a možda je tek gdjekoja pojedinost pokrivena stvarnim događajem. 
Pišući Hasanaginicu Milan Ogrizović je posegnuo za cjelinom narodne pjesme, koristeći se iskustvom vrsnog dramaturga, pretvorivši je u scenski razigranu radnju iz elemenata što ih je prepoznao i pronašao u baladi o iznenada otjeranoj ženi Hasan-age, uzimajući odande sve što pruža potreban dramski naboj, stvarajući kompleksno djelo, bogato ornamentiran orijentalistički igrokaz o muškarcu i ženi koji se vole, ali ih zla kob sudbe razdvaja, zbog čega se mogu sjediniti tek u smrti, tragom čežnje za višim, onostranim iskustvom. U odnosu na narodnu baladu Ogrizović stvara djelo jednako toliko izvorno koliko je primjerice grčka tragedija u odnosu prema mitu. 
Postavljajući Ogrizovićev tekst na scenu subotičkog kazališta redatelj Petar Šarčević oslobađa ga svega suvišnog i sporednog, folklornog i spektakularnog i time postiže dramsku tenziju – zapaža Ivanka Rackov [Rukovet 9.-10., 1970.]. Šarčević je ovaj u mnogo čemu i romantično pisani komad postavljao i prema obrascima klasike, kao dramsko djelo čistih linija, lišavajući ga patetike i stanovitih pretjerivanja koje ono nužno u sebi sadrži. Tako zgusnuta dramska radnja, makar je inspirirana lirskom narodnom poezijom, uvelike izlazi iz okvira puke čežnje i sevdaha, dopirući do izvanvremenskog okvira i one, inače, teško uhvatljive, ili posve neuhvatljive kemije, kada se dvoje vole, traže i pronalaze, ali se uzalud pokušavaju približiti jedno drugom i spojiti se u jedno, makar tome svom snagom teže, budući da su tragično razdvojeni teško shvatljivom uzurpacijom ljudskih prava i uzusima. U svijetu u kojem bijeda tzv. muškog ponosa i prava na nerazumljiv kapric predstavlja tek vanjski znak ljudske nemoći, masku iza koje se skriva ponor čovjekova otuđenja.
Narodna balada o Hasanaginici i Ogrizovićev dramski tekst povezuje tradiciju i suvremenost, dosežući vrhunce onoga što predstavlja pamćenjem jednog naroda i njegovu umjetničku nadgradnju. Stoga ih primamo i čuvamo kao sjećanje na prošlost koje nas i danas uzbuđuje, ali i kao djela koja nam govore o nama danas, našim ljubavima, snovima i tajnama. Hasanaginica je dirljiva povijest o ljubavi s kojom možemo dodirnuti zvijezde, no koja nas, uistinu, može dovesti i do smrti. Uspjehu ove predstave u subotičkom kazalištu, osim vješte ruke redatelja Petra Šarčevića, ponajviše su pridonijeli Jelka Asić i Danilo Čolić.