Osamnaestogodišnji David Đurkov, nogometaš Dinama iz Sonte, već je pune dvije godine standardni prvotimac. Njegove nogometne kvalitete su nesporne, ali treneri cijene i njegov uvijek vedar duh, spremnost na učenje od iskusnijih i njegov hvalevrijedan kućni odgoj. Zbog svoje brzine i borbenosti, te odličnog baratanja loptom, brzo je postao ljubimac Dinamovih vjernih navijača. U igri je pun vica, a ima i dosta jak i precizan udarac. Od dečka koji obećava za  nepune dvije godine izrastao je u jednu od glavnih poluga današnjega Dinama. 
»Za sve postignuto u nogometu mogu zahvaliti svojim bivšim trenerima, voditelju Dinamove nogometne škole, prof. Goranu Matiću i Vinku Đaniću, kod kojega sam postao jedan od najmlađih prvotimaca u povijesti kluba. Matić me je od malih nogu učio i naučio da su u razvoju nogometaša najbitniji rad, red i disciplina. Naravno, sve je lakše ukoliko si darovit, ali darovitost sama po sebi, bez odgovarajućeg rada, nije dovoljna za postizanje dobrih rezultata. Ove moje odlike cijenio je i trener Đanić, pa sam kod njega postao i standardni prvotimac, bez obzira na svoju mladost«, kaže Đurkov.
Zarobljenik je nogometa još od najranijeg djetinjstva, uz nogometnu loptu je i prohodao. 
»Prije svega, dok su se moji vršnjaci igrali u pijesku i radili kojekakve gluposti, ja sam uvijek uz sebe imao nogometnu loptu. Prve nogometne korake napravio sam u mojoj ulici, s dječacima iz susjedstva i bratićima koji su kod nas dolazili skoro svakodnevno. U Dinamovu nogometnu školu roditelji su me morali upisati vrlo rano, čim su upisani stariji bratić i nekoliko dječaka iz susjedstva. Već kao petogodišnjak počeo sam pohađati i nogometnu školu. Prvi treneri bili su mi prof. Goran Matić i Spomenko Kušljić. Već u ranom djetinjstvu kod nas su, pored nogometa, razvijali i dobre radne navike, te osjećaj sportskog poštenja. Govorili su nam i da je u životu najbitnije postati dobar i pošten čovjek, pa tek onda dobar  nogometaš«, priča Đurkov.  
Mnogi njegovi vršnjaci napustili su nogomet prije nego su zaigrali za Dinamo. Kriva su pravila u sustavu natjecanja, ali i kronična besparica u tzv. malim klubovima. 
»Sustav natjecanja dopušta igranje za nogometne škole samo do 15 godina, a za seniore je dopušteno nastupanje sa specijalnim dopuštenjem liječničke komisije. Upravo u tih godinu dana praznoga hoda veliki dio darovitih dječaka odustao je od nogometa. Netko je napustio Sontu zbog daljeg školovanja, kasnije zbog posla, a netko je okusio piće, cigare, možda i još ponešto, pa se priklonio slatkom životu, a poneki su podlegli nekoj letargiji koja je zahvatila veliki dio društva, pa su postali nezainteresirani za sve. Srećom, bio sam jači od svih negativnih izazova, uporno sam trenirao, pa sam evo već dvije godine prvotimac Dinama. Nadam se da će čelništvo kluba riješiti pitanje trenera, bez njega se jednostavno ne može. Koliko god igrači bili dobri, odnosno daroviti, trener je onaj koji ih povezuje u ekipu i koji ih usmjerava u svim segmentima rada. Rad s dobrim trenerom bio bi mi najbolji dodatni motiv za predstojeće prvenstvo, pa jedva čekam da počnemo s ozbiljnim pripremama«, kaže Đurkov.
Po zanimanju je automehaničar. Poput mnogih mladih ne zanosi se iluzijama da će se uspjeti uposliti u struci. 
»Nadam se da neću ostati samo statistički broj na tržištu rada. Ukoliko se ne budem uspio uposliti u struci, spreman sam raditi bilo što drugo. Već imam nešto staža u Knez-Petrolovoj crpki u Sonti, a nekoliko mjeseci sam bio i u Njemačkoj na sezonskom poslu. Dosadašnjom nogometnom karijerom vrlo sam zadovoljan, pa ne bih želio mijenjati klub. Dinamo mi je u srcu i ne bih ga nikada napuštao. Stoga bih poručio i mlađima, koji tek kucaju na vrata Dinamove prve momčadi, kako uvijek treba vjerovati, prije svega u sebe«, završava priču David Đurkov.
Ivan Andrašić