Volimo krenuti na put ranije i u izabrano mjesto stići prije mraka kako bi se lijepo smjestili po danu, udahnuli novu okolicu, te smirili dan. Znači da je plan bio iz Rumboca otići ranije ujutro, te obići dragu prijateljicu i najboljeg domaćina kog možete imati u Rumbocima, a koja je trenutno u Mostaru (duga priča) i nastaviti put Makarske. Dogovor: ustati ranije, doručak i kava, pa lagano na put. Međutim, nije uvijek sve kako ste planirali.
Tri doručka, pa na put
Nekoliko susjeda nas je pozvalo na kavu prije puta, pa je rano jutro otpalo kao opcija ali je i dalje bio plan da što ranije krenemo. Naravno, sat je navijen ranije kako bismo ipak imali trenutak za pakiranje. Kad smo ubacili i posljednju torbu, te malo pospremili za sobom, javila se susjeda da je kava gotova. Krenuli smo u jutarnje druženje. Odmah da razjasnimo: ovdje jutarnja kava podrazumijeva i pun tanjur pršute, domaćeg sira i kruha. Iskreno, još svega je tu bilo na stolu. Sreća pa smo doma nešto malo gricnuli. Ovdje ljudi nisu čuli za ono da se uz kavu servira ratluk i voda. Možda samo nisu imali ratluka. Šalu na stranu. Ni jedan rani polazak ne bih mijenjala za ovaj jutarnji ugođaj i doživljaj momenta u kome susjedi divno brinu jedni o drugima. Ne znam kad nam je to počelo biti vanzemaljsko ali hvala im svima što su nas podsjetili kako je lijepo biti dio neke zajednice. Nadam se samo da će im život namjestiti jedan put u Sombor ili Suboticu, pa da im revanširamo ugođaj u maniri kako to Vojvođani rade, ne jer su nas zadužili nego su to kao ljudi zaslužili.
Pita ispod peke
Kako su nas nahranile susjeda Mira i njena punica imali smo energije za pretrčati bar neki vrh, no plan koji je imao naš dan za nas vodio je do preko puta. Tih dana dok smo boravili u Rumbocima u par navrata smo vidjeli jednu stariju ženu kako šeta u tradicionalnoj nošnji i u jednoj od naših priča oduševljenja, susjeda nam je ispričala kako i ona kod kuće ima svoju nošnju i da će nam je rado pokazati. E pa baš to smo dogovorili za pred polazak. No, kao i s kavom i ratlukom, tako je i s pokazivanjem. Naša draga susjeda Ćoginica je u svojoj nošnji zavezala kecelju, razvukla pitu i založila peku. Ljudi dragi, ovo jesu vanzemaljski ugođaji, manire, mirisi, disanja. Prvo mi dođe da padnem u nesvijest od sjećanja i zahvalnosti. Možda vam to zvuči kao pretjerivanje, ali ja sam skoro imala situaciju u kojoj sam ostala bez prenoćišta jedne noći u mjestu u kom sam se zatekla ne svojom krivicom, nego jer je dan kraće trajao i nismo uspjeli stići na trajekt, a u tom mjestu sam imala familiju. A ovdje pričamo o ugođaju koji vam prave ljudi koji vas prvi put vide u životu i koji su susjedi vaših domaćina. Nevjerojatno.
Vratimo se na pitu i priču o njoj. Ako do sada nikada niste probali pitu ispod peke, sada je pravo vrijeme za to, vjerujte mi. Ako do sada za to niste čuli, to je skroz u redu jer sam je i ja otkrila prije dvije godine kada smo biciklima išli od Sombora do Hvara i onda kod Jablanice probali ovo savršenstvo. Zapravo, bio je to burek ispod peke. To notirajte i probajte. E sad, burek je s mesom, a ostalo su pite. Tako nekako. Uglavnom, u Rumbocima, kod naše susjede Ćoge se kuhala pita zeljanica. Baš po mom ukusu. Ćoga je razvlačila kore bez po muke, oklagijom i dolazila do onog providnog momenta razvučene kore. Nevjerojatno koja lakoća i koja spontanost. Još lakše je filovala, savijala i redala u tepsiju, založila peku i pričala s nama. Ne mogu odoljeti i da ne spomenem kako sam imala priliku i ja se oprobati u razvijanju i to uspješno, bar je tako Ćoga rekla.
Ugođaji
Pita se kuhala, susjedi se skupili i život je nastavio biti lijep. Ok je prekinuti ovdje zapis i ne otkriti sve do kraja jer je najbolja hrana vlastiti doživljaj i naš je ovoliko dovoljan, tek da vam napravi zazubice. Nadamo se da uspijevamo u tome i da ćete naći svoje Rumboce i susjede u njima ili probuditi Ćogu u sebi i nekome zamotati pitu ili založiti peku. Pardon, zakuhati gibanicu i skuhati riblju čorbu ili već nešto po vašem izboru.
I na kraju priče o Rumbocima nismo otkrili našeg domaćina, ali ne jer smo zaboravili nego jer smo tako htjeli. Postoje ljudi koji su toliko veliki u svojoj ljudskosti i postojanju da bi svaka priča o njima umanjila potpuni doživljaj. Nek‘ je zdravlje s njima, pa da nas život još koji put sastavi.
Gorana Koporan
