Kad nestaju osmijesi
Trećeg veljače Međunarodni sud pravde je objavio presudu o kojoj će se, prema prvim ocjenama, još dugo govoriti i koja će se detaljnije analizirati u vremenu koje dolazi. Sud je odbacio tužbu Hrvatske i protutužbu Srbije za genocid u Hrvatskoj, ali i potvrdio da je bilo zločina tijekom rata u Hrvatskoj. U utorak i srijedu čuli su se prvi komentari najviših dužnosnika dviju država, političara, analitičara i pravnih i drugih stručnjaka. U televizijskim studijima u Beogradu i Zagrebu emitirane su emisije na zadanu temu i čini se kako presuda za sada niti pomaže niti odmaže poboljšanju dobrosusjedskih odnosa u, kako većina komentatora procjenjuje, zahlađenim odnosima između dvije zemlje. Iako je prošlo već dvije decenije od završetka rata i premda bi za sve bilo bolje da se jednom stavi točka na sve sporove i na tragičnu prošlost još jednom se bar u prvim satima i danima nakon presude pokazalo kako se nije daleko odmaklo u procesu pomirenja. Dotle je, čini se sve dobro, dok se samo ponavljaju rečenice kako se trebamo okrenuti budućnosti i gledati prije svega interese dviju država, ali kada se pokrene priča o prošlosti i o krivici za rat, tada – nestaju osmjesi.
Mišljenja su različita hoće li ova presuda pomoći ili odmoći u procesu pomirenja, no većina se slaže da će se nakon prvog naleta emocija nakon izricanja presude strasti smiriti. I ponovno će se gurnuti u stranu pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine, kako bi se nastavila suradnja. Pa ipak i reagiranja na ovu presudu su pokazala da sve dotle dok se o ovoj temi ne započne govoriti na temelju činjenica, a ne emocija i sve dotle dok se ne procesuiraju ratni zločini i zločinci ne izvedu pred lice pravde, ova tema ostaje kamen spoticanja u odnosima susjeda. A da je zločina bilo potvrđuje i ova presuda i ostavljeno je sudovima u Srbiji i Hrvatskoj da one koji su ih počinili izvedu pred lice pravde.
Na koncu, nekoliko je političara uputilo poziv da se ova presuda iskoristi za rasterećenje odnosa dviju zemalja i racionalno sagledavanje prošlosti, a hoće li se to i kada dogoditi teško je predviđati. Za početak, čini se, bilo bi dobro, pročitati presudu u cjelini i predočiti je svojim građanima u cjelini, a ne baviti se samo onim dijelovima koji se odnose na stradanje pripadnika svoga naroda, već i onim dijelovima koji se odnose na »odgovornost« pripadnika svoga naroda. Možda bi tada ova presuda donijela i neku korist za dobrosusjedske odnose, kao i obje države.
J. D.
