Gotovo nikada pored prirode ne vidim ljude. Ne jer ih ne želim vidjeti nego jer me priroda očarava, to je ono što me privlači i u čijem društvu najviše uživam. Vođena tim porivima i ovog puta sam izabrala destinaciju čija prirodna ljepota osvaja, pred čijom ljepotom zanijemiš. Zapravo, izabrala je ona nas.
Selo Rumboci
Rumboci je mjesto u okviru Općine Prozor-Rama, a u sklopu hercegovačko-neretvanske županije, Federacija BiH. Površinom je najveće naselje u ramskom kraju. Od Sombora je udaljeno 400 km i jedina mana te male razdaljine su putovi kroz BiH jer zbog krivudanja i uspona put može potrajati mnogo više nego što smo navikli na tim razdaljinama. Mada, kada bolje razmislim dobro što je tako jer ne bi valjalo projuriti kroz sve te ljepote, tirkizne kanjone, gromadne planine, stijene i vrhove. Uvijek, ali baš uvijek poželim tu ostati živjeti.
Svi ti izvanzemaljski ljudi
Do sada smo spominjali poziv prijatelja na Ramsko jezero, malo napravili uvod za reportažu koju ćemo napraviti o nekim dijelovima jezera ali nikako da se dotaknemo najjačeg dojma. Nikako da se dotaknemo ljudi. Izvanserijskih, izvanzemaljskih ljudi.
Riječ izvanzemaljac svatko može tumačiti na svoj način, pa odmah da se dogovorimo. Ja kad pomislim ili kažem da je netko izvanzemaljac, onda je to jer mi je nestvaran, divan, poseban i najčešće ogromnog srca i toliko svojom veličinom odudara od ostalih ljudi da kao da nije s ovog planeta. I takvi ljudi nisu česti, a pronalaze te s vremena na vrijeme da te podsjete kako bi to trebalo funkcionirati među ljudima. U svoj toj njihovoj rijetkosti mi smo naišli na čitavo selo takvih izvanzemaljskih ljudi. Da priča ne bi dobila muzičku pozadinu iz Dosijea X, odmah otkrivam da su ovo ljudi velikog srca, divne duše i ogromne povijesti.
Jesu li naše prošle priče ono što mi danas jesmo i onda to umiksano s prirodom koja nas okružuje postaje ono kakav mi dojam ostavljamo kod drugih ljudi? Mora da je tako i da je priroda pomogla ovim divnim ljudima da prežive sve svoje priče, da uz takva stradanja i gubitke budu toliko srdačni, spremni pomoći i željni ugoditi. Sigurno se i vama događalo da kada odete kod nekoga u goste, taj netko se trudi oko vas i čini vam neke bar male ugođaje da vam pokaže koliko mu je drago što ste tu ili da učini da vam bude lijepo. E, pa koliko je to ovdje izraženo, teško da ću ikada uspjeti dočarati vam. I to kod Rumbočana nije samo stvar ugađanja, oni su takvi. Svi paze na jednoga i dok ih ne upoznate imate osjećaj da su svi obitelj. Svatko svačiji vrt okopava. Susjed pokupi jaja koja su snijele tvoje koke i unese ih u tvoj hladnjak. Susjed ode na brdo da ti zagrne kupus, a sinovljeva žena dođe da ti skuha ručak. Koliko god se trudio, nećeš uspjeti ući u trag tome tko je tu kome tko i zašto je sad netko tu, niti ćeš se uspjeti na dobar način revanširati. Bez obzira koliko dobri bili mi, a ovo govorim u svoje ime i mislim da sam dobar čovjek, nikada se nećemo uspjeti toliko čisto ispomagati, voljeti i davati koliko mogu ovi dobri ljudi.
Idem da se vratim
Izbjegavam pisati o ljudima, i to ne uvijek, ne zato jer nemam što reći na tu temu nego stoga što ljudi teško čitaju o sebi. Tu onda budu situacije u kojima neke stvari prešutiš, jer ih netko neće dobro pročitati ili neće razumjeti što si htio reći, a ti se samo trudiš prenijeti svoje viđenje svega, za razliku od prirode koja ni ne čita. S prirodom je drugačije i nju ni ne interesira što si napisao; ona samo stoji i ponaša se u skladu s tim kako se ti ponašaš u njoj. Obožavam biti u prirodi i pisati o njoj. Ovi ljudi koji su mi se dogodili u Rumbocima su sasvim neka nova dimenzija ljudi o kojoj želim još mnogo pisati. To su ljudi koji postoje i koji se prema vama ponašaju u skladu s onim kako se vi ponašate s njima. Oni se ponašaju još bolje, baš kao priroda. Ti ljudi su priroda i kada smo od njih odlazili nisam plakala, kao što to uvijek radim kad napuštam neko mjesto. Znam da idem da bih se vratila.
A što sam u Rumbocima naučila i zakuhala ispod peke, pišem vam u sljedećem broju.
Gorana Koporan
