Jedna od rijetkih sačuvanih fotografija iz života sonćanskih Roma od prije šezdesetak godina slučajno je došla u ruke Antuna Čonke. Ovaj nedefinirani političar i kontroverzni poduzetnik koristi svaku priliku da izađe u javnost, pa je tako i autoru ovih redaka ispripovijedao sve što zna o životu sonćanskih Roma i Rumunja iz vremena kad je nastala ova fotografija, ali i pomalo šture podatke o dolasku podunavske grane ovih naroda u naše krajeve. »Pisanih izvora o migracijama Roma iz prapostojbine u Europu gotovo da i nema. Na temelju šturih zapisa možemo konstatirati da se jedna grupa tzv. vlaških Cigana, porijeklom iz današnje Rumunjske, na ovom području trajno naselila polovicom 19. stoljeća. Dolaskom u Podunavlje prekidali bi tradicionalni, čergarski način života i formirali svoja naselja na periferiji naseljenih mjesta uz Dunav. Tu su nalazili bogatu sirovinsku bazu, koja je uvjetovala njihovu orijentaciju na sječu šuma i izradu širokog repetoara proizvoda od drveta. Kako su bili vrlo daroviti za glazbu, mnogi od njih stekli su afirmaciju i daleko izvan područja u kojem su živjeli. Popularne ciganske bande postale su neizostavna sadržina ponude brojnih krčmi i podunavskih čardi. Bilo je i dosta putujućih bandi koje su nastupale po seoskim slavama i drugim manifestacijama«, priča Čonka. Romsko naselje u Sonti postoji i danas. Smješteno je sjeverozapadno, od posljednjih seoskih kuća odijeljeno nevelikim, nekada močvarnim pojasom širokim stotinak metara, danas isušenim i zaraslim u korov. U naselju je sve manje žitelja i sve manje onih tradicionalnih, malih kuća, poput ovih na fotografiji, izgrađenih od materijala kojega su vlasnici nalazili u najbližem okruženju. Evidentirano je i doseljavanje nekoliko obitelji pridošlih neznano otkud, sa strane i to obitelji čiji se članovi bave prosjačenjem u obližnjim gradovima Apatinu, Somboru i Odžacima. »Mlađe generacije romske i rumunjske populacije ne žele živjeti poput svojih predaka. Sve više je onih koji ne bježe od školovanja, sve više je uposlenih i sve više njih nastoji kupiti kakvu takvu kuću u selu, na mobu ju osposobiti za skroman život u njoj, najviše zbog komunalne infrastrukture. Mladi se žene djevojkama iz drugih mjesta, dovode ih u Sontu, a pripadnici naše populacije i dalje su karakteristični po brojnosti potomstva. Kod nas, jednostavno, nema bijele kuge, a država nam novim mjerama samo ide naruku. U posljednjim desetljećima imamo i sve više nacionalno mješovitih brakova s mještankama ili mještanima, što je velika promjena u odnosu na generacije naših očeva«, sa smijehom priča Čonka. U vrijeme kad je ova fotografija nastala gotovo svi sonćanski Romi živjeli su u romskom naselju Medan na periferiji sela. Obitelji su bile mnogoljudne, nastambe koje su gradili male. Gradili su ih od materijala kojega je u njihovom okruženju bilo u izobilju, od pletera i blata, eventualno zidali od čerpića kojega su sami izrađivali, pokrivali ih trščanim krovovima. Preživljavali su radeći poslove poglavito vezane za obradu drveta. Tako se stariji žitelji Sonte i danas sjećaju Roma koji su izrađivali korita, od malih, za kupanje beba, pa sve do onih velikih, za šurenje svinja. Izrađivali su i drvene žlice, kuhače i mnoge druge kućne potrepštine. Dosta ih je bilo poznato i po prodaji ribe, ulovljene dosta primitivnim alatkama u Dunavu i obližnjim kanalima. Žene su im također doprinosile kućnom proračunu, naravno naturalnom. Odlazile su prositi, gatati, pomagati u pojedinim kućnim poslovima, pa čak i masirati one koji bi to htjeli. U pojedinim obiteljima rađale su se generacije glazbeno vrlo darovite djece. Nisu im bile nepoznanica ni tambure ni violine, pa je jedan broj obitelji na Medanu živio dosta luksuzno u odnosu na ostale. Zabilježeno je i da su prvi Romi koji su kupili ili izgradili kuće u selu upravo iz obitelji nadaleko poznatih glazbenika. »Jedan od tih glazbenika bio je i moj otac, odnedavna pokojni, čuveni Pera Begešar iz onih vremena. Bas su svirali i njegovi preci, u našoj obitelji glazba se prenosila s koljena na koljeno. Poduke od oca i djeda dobili smo i braća i ja, ali nas je život odveo drugim stazama, pa se niz prekinuo na našem koljenu. Od oca smo se naslušali puno priča o nekadašnjem ciganskom životu i iskreno, danas čak pomalo i žalim što ga nisam imao prilike nastaviti živjeti«, završava priču Antun Čonka.
Ivan Andrašić