Evanđelja nam na mnogo mjesta govore o Isusovim čudima i o tome koliko ga je narod tražio, išao za njim u želji da čuje njegove riječi i vidi njegova moćna djela, da i sami iskuse o čemu su od drugih slušali. No, u evanđeljima pronalazimo i da Isus ipak nije svugdje bio prihvaćen, da nisu svi željeli slušati što on ima za reći i da nije mogao učiniti čudesa zbog nevjera naroda među koji je došao. A gdje to on nije bio prihvaćen i poštivan? Ni manje ni više nego u svom zavičaju, među svojima, rodbinom, prijateljima i poznanicima (usp. Mk 6,1-6).

Znanje o Bogu ne može biti apsolutno

Isusovi poznanici odbacili su njega i njegovu poruku jer im je bio dobro poznat. Poznavali su njegovu rodbinu, njegovu obitelj, pa i njega dok nije započeo javno djelovanje: »Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« (Mk 6,3). Poznavali su ga i znali o njegovoj obitelji dosta toga, no nisu znali sve, a mislili su da znaju. Taj stav da ga dobro poznaju, da je njihovo znanje o njemu apsolutno i da u njemu nema prostora za novost spriječio ih je da u Isusu prepoznaju Mesiju, da otkriju novu dimenziju njegove osobe, koja je izlazila iz domašaja njihovog prijašnjeg znanja. Vođeni mišlju da će napraviti grešku ako mu povjeruju, jer ga dobro poznaju, upali su u veću grešku neprihvaćanja Božjeg Sina. Čovjekovo znanje ne može nikada biti apsolutno, uvijek ima prostora za Božje djelovanje i njegova iznenađenja.
Zbog stava ljudi koji su mislili da ga poznaju, Isus nije bio u mogućnosti učiniti niti jedno čudo, » osim što ozdravi nekoliko nemoćnika« (Mk 6,5). Dakle, čudo je učinio samo nekolicini. Rodbina i znanci su se osjećali moćnima nad Isusom, jer su mislili da im znanje o njemu daje na to pravo. Njegov navještaj Kraljevstva Božjeg nije dotakao njihova srca jer moćnost njihovog ljudskog znanja nije dopustila Kristovoj riječi da na njih ostavi bilo kakav dojam, a posebno da izazove vjeru i prihvaćanje njegovih riječi. Zato je samo »nemoćnicima« Isus učinio čudo i ozdravio ih, jer su oni bili otvoreni Božjem djelovanju, nisu svojim prijašnjim znanjem spriječili Kristovoj riječi da prodre u njihova srca.
Znanje o Isusu koje su imali njegovi poznanici izazvalo je u njihovim srcima zavist kada je kao Mesija došao u svoj rodni kraj. Njegova popularnost, način govora, čuda koja je činio i sve ono što su o njemu čuli, nije ih ostavilo hladnokrvnima. No, zbog prijašnjeg znanja kojega su se čvrsto držali i smatrali ga apsolutnim, umjesto vjere i prihvaćanja, Isusova riječ u njima izaziva zavist i odbijanje. Tako Isus ostaje odbačen u svom zavičaju zbog okorjelosti srca svojih zemljaka.

I pored znanja vjera

I danas među mnogima koji poznaju Isusa on ostaje odbačen i spriječen da učini čudo u njihovom životu. Suvremeni čovjek mnogo zna o svim područjima života, pa i o vjeri. Razvoj znanosti i dostupnost informacija omogućili su nam da znamo mnogo o Isusu i njegovom načinu života, ali i o mnogim drugim stvarima koje se oko nas događaju. No, znanje nije vjera, vjera izlazi iz granica znanja. Dokle god se oslanjamo na ljudsko znanje i sposobnosti, ne dopuštamo Bogu da djeluje u našem životu, jer odbacujemo vjerovati u njegovu svemogućnost.
Znanje nije bespotrebno i štetno, ono se ne suprotstavlja vjeri. Naprotiv, znanje je potrebno, ono podiže kvalitetu našeg života na zemlji, omogućava nam da budemo Božji suradnici na ovom svijetu, otvara naše vidike… No, čovjek mora biti svjestan ograničenosti svoga znanja o svemu, osobito o Bogu. Božje djelovanje nadilazi sve što je čovjeku poznato i zato ga čovjek ne smije stavljati u svoje ograničene spoznaje. Bez obzira na sve što znamo, naš život treba biti ispunjen vjerom i povjerenjem u Boga. Vjera nas mijenja i vodi putem vječnosti. Ona naša znanja usmjerava na put spasenja. Bez nje sve što znamo i možemo ne vrijedi ništa, čak i ako na temelju svojih znanja i sposobnosti stječemo bogatstvo, to je korisno samo u perspektivi zemaljskog života. U Božjoj perspektivi to je ništa. Vjera pročišćava naša znanja od prizemnih želja i zaključaka, vodi nas putom Neba na kojem to što znamo i možemo koristimo na slavu Božju i za neke uzvišene ciljeve, koji nadilaze našu prizemnost. Tko živi od vjere i s vjerom Božji je čovjek, bez obzira na to koliko i što znao.