U do sada nedefiniranoj formi »zbunjenog patriotizma« lokalni mediji prenijeli su priču o Subotičaninu Attili Bartóku, koji je 23. lipnja uz poziv na vojnu vježbu u Bačku Topolu sa sobom poveo i svoje dvoje malodobne djece. Pošto mu je supruga umrla prije sedam godina, ovaj tridesetsedmogodišnji samohrani otac časnicima u vojarni ispričao je da nema kome ostaviti na čuvanje i skrb dvanaestogodišnju kćerku i desetogodišnjeg sina sljedećih dva tjedna, koliko je predviđeno trajanje vježbe. I još im je ispričao da je Vojnom odsjeku u Subotici uputio molbu za neodazivanje na vojnu vježbu, ali da otuda nije dobio nikakvoga odgovora. Na njegovu sreću, u Bačkoj Topoli je naišao na razumijevanje, pa se istoga dana vratio doma, ali je nakon ovog sižea Bartóku ostalo još nekoliko nerazjašnjenih pitanja poput onih do kada mu je vojna vježba odgođena i što treba raditi ako mu poziv opet stigne?
Inspiriran ovom pričom, a nakon dugotrajnog razmišljanja, potpisniku ovoga teksta u glavi se stvorila prava zbrka od pitanja i zaključaka, koji vjerojatno nisu ni u kakvoj vezi. Temeljno je, recimo, pitanje čemu uopće vojne vježbe za civile kada imamo profesionalnu vojsku? Zaključak, koji je u neizravnoj vezi s tim, svakako je da je cijena takve vrste zanimacije ravna kajgani Svetog Petra. Pod uvjetom da rezervisti ne moraju sami donositi hranu, opremu za higijenu i plaćati račune za utrošenu vodu i struju. Jedno od zanimljivijih pitanja svakako je i ono što uopće rade uposleni u Vojnom odsjeku u Subotici ako nisu u stanju čovjeku odgovoriti niti na jedno ovako osjetljivo pitanje? Zaključak, koji naravno nema izravne veze s ovim pitanjem, se nameće sam po sebi: sličan ili isti odnos prema građanima ima i većina drugih državnih ili lokalnih službi, pa zašto bi Vojska iskakala iz sustava? Uostalom, kome ovo nije jasno, neka se sjeti Kafkinog Procesa. I sam način obrade ovakve teme u dijelu lokalnih medija (Subotičke novine, Subotica.com) nameće pitanje zašto su se urednici uopće odlučili za njezino objavljivanje kada do sada niti riječi nisu napisali o odgovornosti Vojske za uzaludno izgubljene živote više od 20 Subotičana prije četvrt vijeka, kada su ljudi također bili pozivani na »vojne vežbe«. Zaključak bi mogao glasiti da je to zato jer su tako obučeni kada je Vojska u pitanju, posebno ako se otkrije da se ispod šapke može naći i ljudski lik koji ima razumijevanja za građane, koji opet imaju razumijevanja za Vojsku, ali... Čudno je i sljedeće pitanje, ali ono se jednostavno nameće, pa nameće: kako Aleksandar Vulin može biti ministar obrane kada je opće poznato da nije služio vojni rok, a da istodobno pozive na skraćene reprize na vojničke dane dobijaju oni koji su ih, svojevoljno ili ne, već odslužili? Umjesto zaključka, jedan od odgovora svakako bi mogao biti i dijalog iz filma Ko to tamo peva u kom na pitanje Konduktera Krstića (Pavle Vuisić) kamo mu to vode upravo mobiliziranog sina Miška Krstića (Aleksandar Berček) Poručnik (Slobodan Aligrudić) kratko, jasno i nadasve logično, kaže: »Vojna tajna«.
Konačno, na pitanje je li Attila Bartók ovim činom pokazao veću ljubav prema djeci ili uniformi, odgovor koji razoružava svako pravilo službe može se naći u pjesmi Velimira Miloševića Djeca su vojska najjača. Mudro, zar ne?
Z. R.