Ukoliko ste pratili politiku u posljednjih nekoliko godina, mogli ste primijetiti da se Demokratska stranka našla pred potpunim rasulom i u borbi za cenzus. Dok sama DS nikada u Srbiji nije bila samostalno snažna do te mjere da je mogla sama obnašati vlast od devedesetih nije padala ispod cenzusa u Beogradu.
Taj veliki poraz u Beogradu je za mnoge bio poziv na buđenje, a za druge znak da je jedna epoha parlamentarne povijesti Srbije gotova. DS je u početku bila neka vrsta kluba intelektualaca koji je zastupao stavove o modernoj i europskoj Srbiji. Nakon 2008. godine, kada su napravili koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije, moglo se vidjeti da ona to više nije. Razočaranje glasača se samo povećavalo godinama nakon brojnih afera i pokušaja mijenjanja Ustava s ciljem dobivanja još jednog predsjedničkog mandata. Ovo nezadovoljstvo je kulminiralo totalnim razbijanjem stranke. 

Dolazak SNS-a

Te 2012. godine dolazi do promjene vlasti. Kada se to dogodilo, bio sam još u gimnaziji i sjećam se zbunjenosti mojih roditelja i nekih profesora tim zbivanjima. Mnogi su doista vjerovali u DS i ideje koje je barem načelno zastupala. Tada je moj profesor Ustava i prava građana dao jedno razmišljanje koje mi je ostalo u glavi. Kazao je kako nije istina da je Srpska napredna stranka pobijedila već je DS katastrofalno izgubila. Za nekolicinu koji su nakon toga vjerovali i dalje u DS kao projekt dobili su samo još nekoliko godina poraza i razočaranja, te su mogli samo promatrati učvršćivanje nove vlasti na čelu s istom garniturom kao i devedesetih. Pritom, ta obnovljena vlast iz devedesetih je dijelom potpomognuta Demokratskom strankom, jer je ona nanovo dala legitimitet socijalistima i tako SNS-u omogućila funkcionalnu većinu u parlamentu.
Nakon ovih poraza stranka se dijeli, odlaze joj predsjednici i potpredsjednici i stvaraju svoje nove stranke. Iz DS-a proizlaze Socijaldemokratska stranka Borisa Tadića, Zajedno za Srbiju u Šapcu te Nova Stranka Zorana Živkovića. Posljednji dijelovi Đinđićeve DS su se raspršili u zrak.
Nakon nekoliko godina poraza na izborima i nemogućnosti oporbe da svoju poruku uskladi sa željama njihovih glasača činilo se kao da je gotovo pa nemoguće da se reformiraju i krenu nanovo.

Nova nada i nove dileme

Međutim, u posljednjih nekoliko tjedana se pokazala promjena u razmišljanjima oporbenjaka. Ta promjena je bila najevidentnija na stranačkim izborima unutar DS-a na kojima je pobijedio kandidat Zoran Lutovac. Lutovac govori da se DS treba redefinirati kao socijaldemokratska opcija, a to bi značilo početak borbe za radnike i studente. Govori da su DS-u potrebni aktivisti, a ne masovno članstvo; da je »bolje da ima 300 Spartanaca nego 3000 ljudi na papiru«. Predstavlja modele za rekonstrukciju stranke kako bi postala učinkovitija, poziva na, kako on to naziva »spuštanje u narod«, a predlaže i više rada s aktivistima.
Lutovac također pokazuje volju za stvaranjem općeg saveza svih oporbenih stranaka protiv aktualne vlasti. Takav jedan projekt je započeo na beogradskim izborima bivši predsjednik DS-a Dragan Đilas koji je i prije toga pozivao na ujedinjenje oporbe. 
I tako sada polako dobijamo sliku u kojoj se oporbene stranke okupljaju oko jednog imena ili bolje rečeno oko jedne ideje kako bi zaprijetili prevlasti vladajućih. U pregovorima za savez nalaze se sve stranke koje su se otcijepile od nekadašnje DS i još neke dodatne opcije koje su nastale u posljednjih nekoliko godina. S tim da su neke opcije aktivnije uključene u pregovore od drugih.
Glavna dilema u stvaranju tog novog saveza jest hoće li on biti programski ili akcijski savez. Što to znači? Programski savez kojeg zastupa Đilas podrazumijeva davanje zajedničkih kadrova i financija Savezu. To bi u svojoj biti bio dosta centraliziran savez kojeg vodi jedan Savjet članova svih stranaka u samom Savezu. Ovoj ideji su se usprotivili mnogi, jer se plaše gubljenja svojih kadrova i financija. Programski model ili »više od koalicije, a manje od partije« je ublažena verzija prvotnog prijedloga koji je podrazumijevao da sve stranke Saveza zamrznu svoj rad te predaju sve resurse zajedničkom nastupu. 
Osim programskog modela, Lutovac i drugi su ponudili akcijski savez koji podrazumijeva rad s aktivistima na terenu i dosta decentraliziraniji pristup od Đilasove ideje. Savez za Srbiju za sada postoji samo u imenu i svojim načelima. Osnovna ideja jest da se formira savez koji bi se na parlamentarnim izborima 2020. godine suprotstavio aktualnoj koaliciji Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije. 
Glavni problem koji bi mogao ugroziti novi savez jest to da se ponavljaju i neke greške od ranijih godina. Odnosno da se oporba okuplja oko ličnosti u strankama više nego oko zajedničkog programa i ideje. Međutim, naravno, pregovori oko samog saveza nisu ni približno gotovi i u narednih nekoliko mjeseci će biti više informacija o tome kakav će nastup oporba imati.
Vedran Horvacki