Završetak školske godine za mnoge roditelje i djecu predstavlja veliko olakšanje. Konačno više nema »mukotrpnog« jutarnjeg buđenja, podsjećanja na obveze koje školarci redovito zaboravljaju, straha da loše ocjene neće biti popravljene i izostanci biti opravdani na vrijeme. Olakšanje je onima kojima ne prethodi upis i prijemni ispiti u željene srednje škole i na fakultete. Stjecajem okolnosti, i na svu sreću, roditelj sam djeteta koji je tu »muku« preživio prošle godine i koji je na svu sreću ostvario svoj cilj i upisao željeni fakultet. Ali sam roditelj i drugog djeteta, kome ta »muka« predstoji već iduće godine. No, prethodnih dana u društvu sam i onih roditelja koji su zabrinuti hoće li im djeca uspjeti upisati željenu školu. Zajedno smo prošli kroz njihove najljepše dane, dodjelu diploma i ispraćaje na maturalne zabave, za koje su se djeca mjesecima pripremala i radovala, možda i ne shvaćajući da je iza njih jedno od najljepših i najbezbrižnijih mladalačkih dana. Prava mora tek predstoji, kao i iščekivanje rezultata s prijemnih ispita. Što upisati? Prisjećajući se vremena kada sam se odlučivala za svoj životni poziv, znam da nisam mnogo razmišljala o tome. Bilo je logično da upišem fakultet koji je bio srodan mom smjeru tijekom srednjoškolskog školovanja. I nekako ta naša generacija nije puno razmišljala hoće li po završetku školovanja imati mogućnost zaposlenja u svojoj državi. Nekako se to podrazumijevalo (iako nas je život u većini slučajeva odveo u neke sasvim druge vode). Učiti i raditi nešto što voliš svakako da je velika prednost, ali nažalost danas teško ostvariva. Proteklih dana u lokalnim samoupravama u Srijemu organizirani su prijemi za najuspješnije đake, đake generacija koji su tijekom svog školovanja, osim odličnog uspjeha, ostvarili i prestižne nagrade na općinskim, okružnim i republičkim natjecanjima. Ponos naših gradova, pred kojima je dalje usavršavanje na nekom od željenih fakulteta. Sve su to vrijedna i ambiciozna djeca koja su do sada dokazala da su vrijedni pažnje i poštovanja, ali isto tako i po završetku svog školovanja, osiguranog radnog mjesta u svom gradu. Iako su im ona obećana, teško da se može povjerovati da će tako i biti. Odlaskom iz svog grada rijetko tko od njih se tu i vrati, jer mogućnosti za zaposlenje uglavnom nema. Unatoč tome, na nama roditeljima je da im omogućimo da se usavršavaju i rade na sebi, nadajući se da će svoje radno mjesto pronaći negdje gdje će se cijeniti njihov dugogodišnji rad i trud, ali i naša ulaganja u njih.
S. D.