Prošlog tjedna zasjedala je Skupština grada Subotice. Na prilično dosadnom dnevnom redu bilo je mnoštvo točki tipa: donosimo odluku o usvajanju toga i toga; itd. Ja sam počeo gledati prijenos kada je aktualni gradonačelnik iznosio planove o izgradnji wellness centra na Paliću. Priznajem: i ova tema zaslužuje dužnu pažnju, ali mene je ipak dirnula u dušu odluka s većinom glasova (SNS-a i SVM-a) kojom je usvojen prijedlog ukidanja osnovne škole Miloš Crnjanski, koju smo mi roditelji zvali Vežbaona, što joj je dugo bio i službeni naziv. 
Naši lokalni »racionalizatori« prijedlog su obrazložili s dosta tankih argumenata: kao nema dovoljno đaka, a đaci su se već upisali! To znači da je ova odluka donesena brzopleto, u cilju rješavanja jednog drugog problema. »Racionalizatori« su uočili da u jednom školskom dvorištu postoje dvije osnovne škole: Jovan Mikić i Miloš Crnjanski; to je neracionalno, izjavili su nadležni, treba objediniti dvije škole. Tijekom rasprave moglo se čuti i mišljenje da oni idu samo prijepodne u školu i to nije »racionalno iskorištavanje« postojećih učionica! Ti »racionalisti« nemaju uopće veze s osnovama pedagogije. Možete zamisliti strah male, osam godina stare učenice, koja npr. zimi ide poslijepodne na nastavu, kada se rano smrkava, i treba se vraćati kući. O strahu roditelja da ne pričam. Znači, ukida se jedina »normalna« osnovna škola, čiji učenici, poput svojih roditelja, prijepodne »rade«, a poslijepodne mogu biti zajedno. No u ovom slučaju postoje i drugi problemi. Ne znam zašto, ali kada govorimo o »subotičkom tipu racionalizacija« uvijek se sjetim stihova pokojnog pjesnika i psihologa Ivana Pančića koje je napisao lokalnom varijantom hrvatskog jezika u zbirci pjesama Natpivavanja u kojima nastoji opisati muke i radosti naših predaka. Kroničar u uvodu kazuje: »Tko nije iz ovog grada, taj ne zna, da mrtvi paori svakog dana otvaraju gradske dveri«. Imam dojam da današnji »gradski oci«, bez obzira odakle su došli, pojma nemaju ni o bliskoj povijesti našeg grada.

Nastanak Vežbaone

Na zahtjev gradskog Vijeća u Subotici je otvorena Ženska učiteljska škola davne 1871. godine, koja je nakon privremenih rješenja našla svoje mjesto na Korzou u nekadašnjem Vuićevom parnom mlinu, koji je kao najstariji industrijski spomenik srušen šezdesetih godina (bivša robna kuća Beograd). Grad je 1892. godine kupio u Segedinskim vinogradima (danas Kertvaroš) potreban plac za izgradnju učiteljske škole. Trokatna Ženska učiteljska škola izgrađena je 1899. godine u gradu pored Vatrogasnog doma i danas služi kao srednja škola. Između dva svjetska rata škola je ukinuta, kao što je ukinuta srednjoškolska nastava na mađarskom jeziku. U zgradu je useljen Pravni fakultet. Poslije II. svjetskog rata osnovana je Učiteljska škola s mađarskim nastavnim jezikom. Škola je smještena u nekadašnji ženski samostan (danas OŠ Jovan Jovanović Zmaj). Specifičnost škole je bila da je nastava trajala pet godina, kao i da je imala svoj kolegij, pošto su učenici dolazili iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije gdje su živjeli Mađari (Vojvodina, Baranja, Prekomurje). Druga specifičnost bila je tadašnje »dualno obrazovanje«. Naime, škola je imala svoju »Vežbaonu«, osnovnu školu u kojoj su nastavnici održavali oglednu nastavu, a učenici su vježbali svoj budući poziv. Ona se nalazila u blizini, u bivšoj Židovskoj školi pored Sinagoge (srušena je). Tu sam završio četiri razreda osnovne škole i otuda moja vezanost za ovu školu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća otvorena je nastava i na srpskohrvatskom jeziku, a u Kertvarošu je izgrađena nova zgrada Učiteljske škole s »Vežbaonom« i dvoranom za tjelesni. Kasnije je ona prerasla u Višu pedagošku školu zbog potrebe školovanja nastavnika koji bi predavali stručne predmete u višim razredima OŠ. Škola je konačno preimenovana u Pedagošku akademiju. U burnim devedesetim godinama, iz meni nepoznatog razloga, ukinuta je Akademija, a u Somboru je otvoren Pedagoški fakultet sa samo srpskim nastavnim jezikom (navodno, bio je stariji – fakultet). Danas se u ovoj zgradi nalazi Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje odgojitelja i trenera. Na pritisak SVM-a, u Subotici je 2006. godine, u okviru Sveučilišta u Novom Sadu, otvoren Učiteljski fakultet na mađarskom nastavnom jeziku u zgradi poznatoj kao Žuta kuća.

U kom grmu leži zec?

Ove godine židovska zajednica u okviru restitucije zatražila je povrat zgrade bivše Židovske škole, poslije rata to je bila »Ženska bolnica«, a kasnije srednja Medicinska škola i konačno sadašnja srednja Ekonomska škola. Čelnici našeg grada našli su se u nebranom grožđu. Netko se sjetio: imamo mi »neracionalnu osnovnu školu, pa ćemo tu preseliti srednju ekonomsku«. Ova brzopleto donijeta »genijalna ideja« do realizacije ima još mnogo nepredvidivih koraka. Npr. sada je školski raspust, a nastava u osnovnim i srednjim školama treba početi u rujnu. A preseljenja? Bitno da smo donijeli odluku o »racionalizaciji«, o realizaciji još ne razmišljamo, jer svašta može iskrsnuti! Ili da parafraziram: »bojim se darova koji nam racionalizatori donose«.