Premda je još od dolaska u ove krajeve većina stanovništva živjela od poljoprivrede, malo se pažnje pridavalo razvoju tehnike obrade oranica i uzgoja stoke. Zapravo, oranica u većini hrvatskih zemalja u današnjem smislu gotovo i nije bilo. Na otocima i u Dalmatinskoj zagori valjalo je kamenu oteti obradive površine, a seljaci kontinentalne Istre, Banske Hrvatske, Like te Slavonije i Srijema, motikama i drugim primitivnim alatima razgrtali bi zemlju na šumskim čistinama i krčevinama (nerijetko su sijali u šumama između golemih stabala).
    Staja u današnjem značenju te riječi nije bilo do kraja 19. stoljeća. Životinje su se cijele godine hranile žirom i bukvicom u šumi, a samo su najhladnije noći provodile pod nadstrešnicama i u improviziranim stajama.
PROMET I TRGOVINA: Zbog održavanja sigurnosti, na srednjovjekovnim cestama i prijelazima preko rijeka porasla je važnost utvrda. Na sjecištima prometnica domaće je stanovništvo putnicima nudilo proizvode (možda i okrepu i odmor ne samo za putnike nego i za vučne životinje), a utvrde, koje su jamčile sigurnost putova, omogućile su da se i od malih, povremenih trgovišta uz utvrde razviju podgrađa, koja su trajno naselili gostioničari, trgovci, kovači, kolari i drugi obrtnici.
    Najvažnija trgovačka roba srednjovjekovnih trgovaca bila je sol, npr. jedino je usoljeno meso bilo jestivo duže vremena. Trgovci su sol i luksuznu robu koja je stizala s Istoka prevozili u trgovišta u unutrašnjosti. Obnovljenim rimskim cestama roba je od jadranskih luka do Drave stizala za petnaestak dana.
NOVČARSTVO: Razvitak novčane privrede srednjega vijeka u svezi je s razvojem trgovačkih i hodočasničkih putova, pa je malo vjerojatno da se u većoj mjeri za vrijeme vlasti hrvatske narodne dinastije upotrebljavao novac – iznimka su dalmatinski i istarski gradovi i njihovo neposredno zaleđe. Nema podataka da se prije vlasti hercega Andrije, poslije kralja Andrije II., u hrvatskim zemljama kovao novac. Najpoznatije kovnice novca u 13. i 14. stoljeću bile su u Virovitici, Pakracu i Zagrebu te na imanjima nekih magnata, poput Šubića. Godine 1364. Anžuvinci su zabranili uporabu bilo kojeg novca osim kraljevskog i od tada se na cijelom području Hrvatsko-Ugarske države plaćalo samo kraljevskim novcem.