Avanturu pohoda na Blidinje možda bih mogla upakirati u neki roman u stilu Toma Sawyera. Toliko je trajao taj cijeli dan da ne znam ni odakle bi valjalo početi. Od ideje koja nas stalno goni na kretanje i istraživanje, od povoda koga nikad ni nema, od cilja koji se uvijek zove nešto novo, od družine koja uvijek obećava. Kako bih se iskopala iz nedefiniranog početka, počet ću od Rame u kojoj smo se zatekli. Točnije od Rumboca i ni trena se neću na tom podatku zadržati jer ću skrenuti s teme zauvijek. Mogla bih početi o ljudima, o životima i njihovim srcima. O pitama, prirodi, jezeru i ode priča u nepovrat po pitanju Blidinja.
Na upoznavanju s prostranstvima
Nevjerojatno koliko mnogo ljudi nije upoznato s bogatstvima hercegovačkim. Mnogi nisu čuli za Ramsko jezero i to mi nikada neće biti jasno zašto. Trošimo velike novce da odemo recimo na Bled, a u stanju smo da i ne znamo da Ramsko jezero postoji. Jednako toliko neopravdanim razlozima i ja ne poznajem Blidinje. Zapravo, kada je Blidinje upalo kao odrednica, nisam znala ni o čemu je riječ. Je li to jezero? Jest. Je li park prirode? Jest. Je li mjesto? Jest. Blidinje je sve što jedan zaljubljenik u prirodu može poželjeti.
Možda je prije, bez Googlea i ostalih navigacija, bilo manje grešaka u putanjama ali mi i dalje volimo neku od ovih pomoći uključiti bar kao podršku. Lijepo smo se raspitale i pošle put Blidinja. Navigacija je govorila pravo, ali smo mi odlučile pratiti table i znakove kraj ceste i skrenuti lijevo. Naše prvo pogrešno skretanje toga dana. Kako smo mogle zaključiti, to je kraći ali zabačeniji put i mi ćemo brzo ostati bez asfalta, a zatim i bez makadama pod kotačima. Okret, i pravac do točke pogrešnog skretanja.
Na Blidinju
Preko Tomislavgrada je bilo lako naći Blidinje. Put nas je izveo točno ispred jezera. Ovo je najveće prirodno jezero u Bosni i Hercegovini, koje je i prilično plitko, ali ima veliku površinu. Po nekim podatcima, dubina jezera je oko pola metra, a najdublji dio ne prelazi 3 metra. Nismo uspjeli provjeriti dubinu jer je dan bio prilično hladan, a mi i priroda smo se našli u oblaku. Željni da što više istražimo krenuli smo dalje ka ski centru i tamo se više informirali. Park prirode Blidinje nalazi se na prostoru općina Posušje, Tomislavgrad, Jablanica i Rama. Njegovi najistaknutiji dijelovi su Blidinjsko jezero, planine Čvrsnica i Vran i prostor zvani Polje. Na skijaškoj stazi, u okviru koje je u ovo doba godine i u ovom danu u oblaku radio samo jedan ugostiteljski objekt, saznali smo da jako želimo da se nađemo na vidikovcu Hajdučka vrata, ali i da nam je potrebno pet sati hoda do tamo, što bi bilo ukupno deset ako smo imali namjeru i vratiti se, a imali smo je. Međutim, ne odustajemo tako lako i, iako su nam rekli da se autom ne može popeti do vidikovca, mi na navigaciji pronalazimo put ka kojem se upućujemo. Ushićeni, očarani šumom upijamo zelinilo, veličinu i misteriju. Mađutim, kako to i biva u ovim situacijama, u jednom momentu primjećujemo da smo se po našoj navigaciji dosta udaljili od staze iako nigdje nije bilo odvajanja puta. U tom trenutnku je put toliko uzak i bez proširenja da nema prilike za okretanje i bivamo prinuđeni kretati se dalje. Malo su ove situacije strašne i u tim momentima se suočavam s propitivanjem, kako to da želim živjeti u šumi, a straše me ovakvi momenti.
Bit će prilike za navedene dileme. Mi na kraju nismo sreli medvjeda, ali jesmo tablu s oznakom da se u okolini nalaze mine. Strašno. Ali, što je važnije: našle smo prostor za okretanje automobila i istim putom krenule natrag. Našle smo i tu točku u kojoj je bilo skriveno pogrešno skretanje i dobili saznanje da kolima nismo mogli dalje. Znači, Blidinje, vidimo se opet. Jer, Hajdučka vrata nas i dalje čekaju.
Gorana Koporan
