»Već nekoliko godina uzastopno prisustvujem Sterijinom pozorju«, zapisala je svojedobno Ivanka Rackov [Rukovet, 9, 1969.], »pa mi se zato čini da nazirem uzrok što se široka publika odbila od kazališta … primjerice, nema mjesta ženama, a ukoliko se i pojave u nekoj epizodi, to su obično lake žene, kurvice, i sl. Duboki su korijeni epskog čovjeka u nas i danas. Iako žene rade na sveučilištima, u znanstvenim ustanovama, u najvišim političkim tijelima, vode tvornice i općine, i imaju ista prava s muškarcima, njih u suvremenoj našoj drami nema. Kod Grka i Shakespearea, kad su ženske uloge igrali i muškarci, kakvih divnih i potresnih likova nalazimo… Danas, međutim, ovdašnje glumice nemaju prilike doći do izražaja u suvremenom našem repertoaru. To najbolje pokazuju nagrade ... A kod suvremene drame i filma kao da nema sredine, ili idemo za europskom, bolje reći svjetskom modom u izrazu, ili su djela i suviše prizemna, pa se graniče s kičem ... stoga se i pitamo: Služi li Sterijino pozorje za ohrabrenja, ili za ostvarenja?«, bilježi ne bez razloga, od struke priznata i cijenjena kazališna kritičarka Ivanka Rackov.
Uostalom, vrijeme je pokazalo. Od djela na Pozorju prikazanih, moglo bi se reći opstala je jedino Lukićeva Afera nedužne Anabele, sve ostalo je bilo i ostalo i suviše »visoko i daleko«, i unatoč nepobitno visokih književnih i drugih scenskih vrijednosti, skliznulo prema zaboravu. Ovo potvrđuju i nagrađene Borovnice Ferenca Deáka. Na premijeri u Subotici već poslije prvog dijela neki su napustili kazalište, dočim se tzv. elita iz Novog Sada držala napadno – hladno, do kraja zakopčana. Budimo iskreni, Borovnice nisu imale nikakvog uspjeha u Subotici, iako je ovo djelo toga časa bila prva uistinu u svakom pogledu vrijedna suvremena drama na mađarskom jeziku, koja će zacijelo opstati i trajati na sceni. Ona će iz više razloga imati svoju budućnost! 
Svojom poetskom dramom Borovnice Deák je ušao na velika vrata domaće dramske literature. U njegovu je djelu sve procijeđeno i očišćeno od suvišnog. Radnja se odvija u jednom osamljenom manastiru, gdje su se nasukali raznorazni likovi, probisvijeti i propaliteti koji žive od grabeži, gdje cvjeta obmana i svakovrsni porok. Igrom slučaja onamo zaluta i jedan u svakom pogledu čestiti mladić, koji pokušava nemoguće – nastoji izvesti šljam na pravi put, ali ga u tome pothvatu ondje ubijaju unatoč tomu što se nakon nekog vremena, nekim čudom preobrazio i u ženu. Ova drama objavljena je godinu dana prije svoje praizvedbe, no nitko na nju nije obratio pozornost, sve dok u postavci Mihálya Virága nije dospjela na scenu subotičkog kazališta, a potom i na Sterijino pozorje. Na pozornici ju je daroviti Mihály Virág oživio kao dramu okrutnosti, a na Sterijinom pozorju Ferenc Deák dobiva nagradu za tekst, nagrađena je također i prvakinja Mađarske drame subotičkog kazališta Ibi Romhányi za glumačko ostvarenje mladića koji plaća glavom svoju nedužnost u zlom i surovom okruženju. Bez nagrade je, iz nekih razloga, ostao samo redatelj Mihály Virág, mada je njegov doprinos uspjehu ove predstave nesporan.