Među mnogim kršćanima događa se da vjeru ne doživljavaju kao nešto što im je u životu nužno i što im život čini boljim, radosnijim i drugačijim od života onih koji se smatraju nevjernicima. Mnogi o Bogu ozbiljno počinju razmišljati tek kada im život pritisnu nevolje i problemi, kada ih zadese nesreće. Mnogi ga čak smatraju krivcem za patnju koja ih je snašla. Možemo li se smatrati pravim vjernicima ako tako živimo? Nije li kršćanska oslonjenost na Boga potpuno povjerenje u njega i njegov plan? Zašto vjernici prestaju biti ono kako se deklariraju te žive i razmišljaju poput svih ostalih koji po svom opredjeljenju nisu Kristovi sljedbenici?
Bog razumije čovjeka
Svatko, prije ili kasnije, shvati da nema života bez trpljenja, te da je smrt uvijek završetak životnog puta. No, sigurno smo imali prilike uočiti da na patnju ljudi gledaju različito, neki je ne mogu prihvatiti, optužuju Boga, predbacuju mu radi stanja u kojem su se našli, a neki je mirno prihvaćaju, iako im nije lako, vjerujući u Božju milost i njegov spasonosni plan koji će se ostvariti na kraju njihove patnje. Različito prihvaćanje teških životnih situacija dolazi iz različitog stupnja vjere. Tko zaista vjeruje i ima povjerenja u Boga, taj pronalazi utjehu i lakše prihvaća svoj životni križ.
Bit svega je povjerenje u Boga. Ako u nekog nemamo povjerenja, onda sumnjamo u njegove nakane i postupke. Tako i čovjek koji ne vjeruje Bogu počinje sumnjati u iskrenost njegovih nakana. Pisac Knjige mudrosti poziva nas na obnovu temeljnog povjerenja u Boga i podsjeća nas na njegovu ljubav i dobrotu koju je utkao u svoj stvarateljski plan: »Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.« (Mudr. 1, 13.2, 23). No, ostaje pitanje kako smo stvoreni na sliku Božje besmrtnosti, a umiremo. I upravo je smrt ono što čovjeka najviše plaši. No, tjelesna smrt nije u Božjim očima nikakav završetak, nego novi početak, trenutak prijelaza i zato Bog na nju ne gleda kao čovjek. No, dobro razumije čovjekove strahove i sve njegove patnje, jer je i sam u osobi Isusa Krista patio i tjelesno i duhovno, te naposljetku umro. Po Kristu je pokazao da mu nije svejedno što će biti s ljudima, zato se utjelovio i umro, te tako očitovao ljubav i brigu za čovjeka i pokazao da uvijek ima nade, da je za nas pripremio bolje od onoga što ovdje na zemlji prolazimo.
Snaga je u vjeri
Evanđelje govori o smrti kćeri nadstojnika sinagoge koju je Isus oživio (usp. Mk 5, 21-43). Teški trenutci bolovanja i umiranja, tuge i patnje po Isusu su doživjeli svoju preobrazbu i očitovanje jedne ljubavi koja sve nadilazi, Božje ljubavi. Ipak, to se ne događa besplatno. Isus je i sam morao osjetiti da ljubav prema ljudima košta: snage, nerazumijevanja, podsmijeha, odbačenosti, tjelesne i duševne boli, te smrti. U svemu tome najvažnija je bila vjera. Bez vjere sve bi te situacije završile neuspjehom i razočaranjem. Isusova bezgranična vjera u Očevu svemoć, ljubav i dobrotu smrt je preobrazila u uskrsnuće. Tako patnja svakog tko ustrajno vjeruje i čeka po Božjoj ljubavi doživljava svoju preobrazbu, pa makar i na onom drugom svijetu. Tko nema dovoljno vjere, tko je sumnjičav u Božje namjere i njegovu svemoć, ne može doživjeti čudo Božje ljubavi, jer za čudo Bog uvijek traži vjeru.
Vjerovati nije govoriti, nije obdržavati vjerske propise, nego nositi u sebi ono iskonsko povjerenje u svog Stvoritelja i od njega živjeti. Istinski vjernik se ne boji patnje, jer zna da će u konačnici, Božjom milošću, biti od nje oslobođen. Zato su u prvim kršćanskim vremenima mnogi otišli za Krista u smrt, ali smrt kojoj su često prethodile strašne muke. Njihova vjera i povjerenje u Božju ljubav bili su snažniji od straha.
Kršćani moraju znati jedno: smrt nije završetak. I ako Bog za ovog našeg života ne odagna patnje i ne usliši molitve, ne znači da nas je napustio, jer se život nastavlja i nakon smrti. Ona za Boga nije nikakav kraj, jer mi živimo i nakon nje. Duša nam je besmrtna, samo ovo smrtno tijelo ima svoj svršetak ovdje na zemlji.
Zato treba raditi na jačanju svoje vjere, na izgradnji svog odnosa s Bogom kroz molitvu, sakramente, čitanje Svetog pisma… Samo tako nećemo klonuti i zapasti u očaj, nego ćemo imati snage podnijeti svaku patnju koja nas zadesi. Osnaženi vjerom znat ćemo da nas Božja ljubav neće iznevjeriti i da smrt ne znači kraj, samo prijelaz iz jednog načina života u drugi.
