Bog je kroz povijest spasenja učinio brojna čudesna djela za izraelski narod. Naravno, zauzvrat narod mu je morao biti vjeran. Nagrada za vjernost bila je Božja zaštita u različitim okolnostima i opasnostima. No, nije se Bog proslavljao samo čineći čudesa za narod i nagrađujući kolektivnu vjeru Izraela, Bog se u povijesti spasenja proslavljao i čineći čudesa za pojedince i tako nagrađivao njihovu vjeru. Slavlje rođenja Ivana Krstitelja podsjeća nas da Bog čini čudesna djela za one koji vjeruju, da čuje molitve i uslišava one koji se u njega iskreno pouzdaju, te da, kao što je stajao uz narod, stajao je i uz pojedinca.
Rođenje Ivana Krstitelja
Roditelji Ivana Krstitelja, Elizabeta i Zaharija, iako u poodmakloj dobi, nisu imali djece. Osim tuge koju su u sebi zbog toga nosili jer im Bog nije darovao dijete, nosili su i veliki teret u društvu. Naime, ne imati dijete u ono vrijeme bila je sramota. Za ljude je značilo da su parovi bez djece veliki grješnici, ili da su to bili njihovi preci. Osobito negativno gledalo se na žene nerotkinje. Živjeti bez potomstva značilo je živjeti u kazni za grijehe. To je sve tištilo Elizabetu i Zaharija, ali nisu zbog toga padali u očaj, nego su s vjerom i pouzdanjem u Boga molili. Bog je čuo njihove molitve, ali se htio proslaviti, zato im je dao dijete u poodmakloj dobi, kada iz ljudske perspektive izgleda da više nema nade. Bog je po njima poručio da je svemoguć i da uvijek ima nade, ako ima vjere, jer je njemu moguće ono što ljudima nije. Tako nam je Gospodin po Ivanovim roditeljima poručio da nema situacije koju on ne može riješiti. No, moramo biti ustrajni u vjeri i u molitvi, ne zapadati u očaj i ne gubiti nadu. Bog čeka trenutak u kojem će se proslaviti, samo ne smijemo dopustiti da nam vjera malaksa. Jer, Bog svoje ne zaboravlja.
U viđenju Bog je Zahariji rekao da djetetu treba dati ime Ivan, suprotno tadašnjim običajima. Običaj je bio da dijete nosi očevo ime. No, Ivanovo ime je znakovito, ono znači »Bog je milostiv«. U njemu je sadržan izraz zahvalnosti uslišanih roditelja i izrečena je Božja veličina i svemogućnost. Zahvalni Zaharija i Elizabeta poslušali su Boga i, protivno običajima, djetetovim imenom iskazali su Bogu svoju zahvalnost, iako su naišli na osudu jer nisu postupili prema tradiciji. Poučili su nas tako da, kada Bog okonča naše patnje i usliši naše molitve, ne smijemo zaboraviti zahvaliti mu. Zaneseni radošću mi to često zaboravimo, no zahvala je jednako važna kao iskrena molitva. Jer, Bog jest milostiv onima koji vjeruju, ali od vjere ne smijemo odvojiti i zahvalnost.
Svjedočanstvo života
Bog se proslavio po Ivanovom rođenju, ali još više po njegovom životu. Znamo da je Ivan živio u pustinji, hranio se skakavcima i divljim medom, oblačio se u devinu dlaku sve dok se nije navršilo vrijeme njegovog javnog djelovanja. Iako skroman, Ivan je jedan od velikana povijesti spasenja. Bog je nastavio da se proslavlja po njegovom životu. Naime, on je najavio dolazak Mesije i zato ga mi danas nazivamo pretečom Isusa Krista. U molitvi, postu i samoći pripremao se za ovu uzvišenu zadaću koju mu je Bog povjerio. A kada je došlo vrijeme Isusove objave, Ivan je pozivao narod na obraćenje kako bi se čista srca susreli sa Sinom Božjim koji je među njima.
Da bi mogao pozivati na pravednost i čistoću srca, morao je i sam biti takav. Jer, kao ni danas, ni u ono vrijeme bez svjedočanstva života riječ nije imala odjeka u srcima ljudi. A Ivan je bio dosljedan u onome na čega je pozivao narod, čista srca, skroman i nadasve Bogu vjeran. Dosljednost u življenju onoga što je propovijedao odvelo ga je u smrt. Iako je znao da će ga spočitavanje Herodu njegova načina života osuditi na tamnicu, a možda i pogubljenje, Ivan nije prestao biti svjedok istine, nego je za svoje poslanje koje je od Boga primio bio spreman žrtvovati i svoj život.
Glas Ivana Krstitelja i danas poziva ljude na obraćenje, na promjenu života i čistoću srca. Jedino tako možemo susresti Gospodina i prepoznati njegovo djelovanje u našem životu i u svijetu. Svojim obraćenjem i promjenom života bit ćemo poticaj i drugima da učine isto. Jer kao što kaže sv. Antun Padovanski: »Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka djela govore.«
