Kad je Nietzsche plakao roman je koji svojim naslovom sugerira spoj filozofije i psihologije i on to doista jest. Autor ovoga romana je Irvin David Yalom, profesor psihijatrije na Sveučilištu Stanford i romanopisac. U svome uzbudljivome romanu I. D. Yalom na jednome mjestu skuplja intelektualne krugove Beča koncem 19. stoljeća i neposredno ili posredno spominje mnoge velike umjetnike ili znanstvenike čija slava i zasluge do danas opstaju. Svi oni okupljaju se oko doktora Broyera, uglednoga liječnika koji se s punom pozornošću odnosi prema svojim pacijentima. Novitet u liječenju raznih bolesti kojemu doktor Broyer pribjegava jest popularno »liječenje razgovorom«. On je i jedan od začetnika psihoanalize, uz svog prijatelja Freuda. Dakako, tada se još takav pristup liječenja nije nazivao psihoanalizom, a one liječnike koji su je oprobali smatralo se neopreznima. Kolege nisu gledale blagonaklono na njihov rad, premda je već davao rezultate. Doktor Broyer gajio je duboku strast prema svome poslu, ali je veoma upadljivo kako on ne uspijeva razumjeti sam sebe i pomoći sebi. Upravo ova činjenica korijen je analize koja će se kasnije razvijati kroz intelektualna nadmetanja sugovornika u romanu.
Zbog svoje predanosti poslu, ali, dakako i osobnih i obiteljskih problema, Broyer se odlazi odmoriti u Veneciji i ovdje započinje zaplet. Tajanstvena djevojka zakazuje sastanak s Broyerom u Veneciji i tada započinje njegova opsesija njome.
Ovakav zaplet podsjetit će nas na velikoga Thomasa Manna, tj. njegovo djelo Smrt u Veneciji. Gustav von Ascenbach stiže u Veneciju na odmor i počinje pratiti dječaka Tadzia koji postaje njegova životna i umjetnička opsesija. Paralela je jednostavna: Broyer najprije ne može prestati razgovarati s mladom i lijepom Lu Salome, a potom pristaje na njen neobičan prijedlog. Naime, ona traži od Broyera da liječi njenog prijatelja, filozofa Nietzchea. Veliku poteškoću predstavlja što je Nietzche već obišao 24 najbolja europska liječnika i odustao od potrage. On ne zna od čega točno boluje, u svojim pismima prijateljima ispoljava očaj, a Lu Salome od Broyera traži da njenog prijatelja liječi tajno, da ni on sam ne sazna. Koliko ovakva ponuda za Broyera predstavlja profesionalni izazov, on se i plaši što ga to privlači. Istodobno, blizina i kontakt s Lu Salome su za njega privlačni, no takva iskustva mu nisu strana i već ima prošlost opterećenu opsesijama. Ni ovoga puta Broyer na ostaje posve imun i pristaje liječiti onoga koji će tek postati veliki filozof. Kroz odnos liječnika i pacijenta razvija se povjerenje, pa i prijateljstvo. Kao što Nietzche kroz razgovore pronalazi ne uzroke, nego dobre strane svoje bolesti, tako i Broyer u ovome neobičnom i na mahove iscrpljujućem odnosu pronalazi osobno zadovoljstvo. Intelektualna veza koja se razvija između liječnika i pacijenta prevladava takav odnos i oni na različite načine potiču intelekt onog drugog. 
Kroz roman se tematizira i problem patnje i bolesti kao nečega što iscrpljuje čovjeka tjelesno. U duhovnome smislu bolest i patnja u ovome romanu postaju pokretači plodnoga ljudskoga djelovanja. 
I mnoge druge postavke njegove filozofije ovdje se kroz razgovore otkrivaju i razmatraju. Jedna od takvih je i sumnja. 
[...]»Najradije sebe zovem naučnikom, zato što je kamen temeljac mog filozofskog metoda, kao i znanstvenog metoda, sumnja. Uvijek zadržavam najrigorozniji skepticizam, pa sam i sada skeptičan.«
Kroz razgovore liječnika i filozofa pokušava se doći i do onih skrivenih i ne tako ugodnih istina. 
Jedno od važnih pitanja koje Nietzche postavlja Broyeru jest: »Koji su Vaši motivi« (za liječenje). Broyer se muči odgovarajući i sam sebi na ovo pitanje. Doista, poznajemo li uvijek svoje motive? Smijemo li ih izvući na površinu? Postoji u djelu rečenica koja se uvodi citiranjem Nietzcheovog djela, a koja glasi: »Postani ono što jesi«. Broyera se duboko dojmila ova rečenica i promišlja ju kroz cijeli roman.
Kako postati ono što jesmo? Prirodno bi bilo da se oko toga ne trebamo truditi, ali se ovdje tvrdi upravo suprotno. Oslobađanje od stalne težnje za materijalnim, bavljenje svojim mislima, to jest dopuštanjem da se one nesmetano odvijaju za Nietzchea predstavlja put za postajanje onim što jest.
Klara Dulić