Svaka nogometna tekma, sigurno ćete se s tim složiti, za svakog je navijača svojevrsni test ljubavi prema voljenom timu. Upletu se tu često tijekom 90 minuta i mnogi drugi srodni osjećaji: radost, tuga, razočaranje, ljutnja..., a sve ovisno o rezultatu, suđenju, ponašanju protivnika ili navijača suprotnog tabora... I sve je to prirodno i dobro ukoliko se u ovaj emotivni spektar ne umiješaju mržnja i netolerancija, osjećaji s kojima mnogi na ovim prostorima već predugo primarno i odlaze na stadione.
Upravo iz tih razloga odluka Hrvatskog nogometnog saveza da Hrvatska prošlog petka (8. lipnja) prijateljsku nogometnu utakmicu sa Senegalom, kao posljednju pripremnu pred odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiju, odigra u Gradskom vrtu u Osijeku bila je (opet) pun pogodak. Tribine su, kao što je to milijunski auditorij pred tv ekranima mogao vidjeti, bile gotovo posve ispunjene (15.998 gledatelja prema službenim podacima), a navijanje je bilo isključivo za svoje, a ne kontra protivnika.
Da će tako i biti, dalo se naslutiti već i sat-dva uoči početka utakmice, i to na temelju jednostavne slike: prilazi stadionu gotovo su vrvjeli obiteljskim prizorima, što je svakako dobar preduvjet za mirnu i civiliziranu atmosferu na manifestaciji koja se diljem svijeta nerijetko (pr)ocjenjuje visokim rizikom. Očevi (pa i majke) s djecom, najčešće u dresovima domaće reprezentacije, na utakmicu su došli gotovo kao na kakvu kulturnu manifestaciju: uživo vidjeti zvijezde koje redovito na dalekovidnici gledaju u dresovima najjačih europskih klubova, a radno vrijeme razmjerno jakih policijskih snaga oko stadiona i na njemu skoro da je više proteklo u međusobnom ili ćaskanju s poznanicima nego što im je bilo tko od gledatelja dao povoda za ozbiljniju intervenciju.
I nacionalni naboj – koji se, nažalost, nerijetko pretvori u ponašanje rulje – bio je, hašekovski parafrazirano, »umjeren, i u granicama zakona«, i to od prvog pa do posljednjeg zvižduka mađarskog suca Ádáma Farkasa: himna Senegala dočekana je s poštovanjem, baš kao što je i vodeći gol gostiju propraćen pljeskom; najveća hrvatska zastava do sada napravljena (dimenzija 105 x 68 metara), kojom su mladi nogometaši prekrili travnjak, dočekana je s ponosom, a »glazbeni dio« ove nogometne predstave sveo se na Lijepa li si, Srce vatreno... i pokliče »U boj, u boj, za narod svoj« bez onih... pa znate već kojih, a koji su neizostavni dio repertoara na Maksimiru ili Poljudu, recimo.
Sam tijek utakmice, bar na Zapadu (a većim dijelom i na istočnoj, sjevernoj i južnoj tribini), pratio se kao i doma pred tv-om: publika je nerijetko međusobno komentirala poteze igrača, taktiku i sastav izbornika Zlatka Dalića, a šanse su, ovisno s koje su strane propuštene, ispraćane uzdasima razočaranja ili olakšanja. U takvom ozračju nije ni čudno što se, prepoznajući doljepotpisanoga po akcentu (»jeste li Vi iz Subotice?«), prostora u konverzaciji s jednim osječkim Ocem (koji je doveo i svog, paaa, recimo, desetogodišnjeg Sina) našlo i za izvannogometne teme poput neizbježnog subotičkog Buvljaka, njegove dobre opskrbljenosti i jeftinih cijena robe. Još zanimljivija bila je »tropetinska obiteljska ekspedicija« (mama je s prijateljicom razgledala osječke butike) iz mađarskog grada Szigetvára u sastavu: Nándor, Kristóf i Balázs Bata. Govoreći u ime sviju Nándor kaže da u Osijek razmjerno često dolaze gledati utakmice (posljednji puta Osijek – Hajduk) iz jednostavnog razloga: »U Hrvatskoj se igra brži, bolji i ljepši nogomet, a i atmosfera je ‘nogometnija’ nego u Mađarskoj; dvadesetogodišnji sin Kristóf igra u pečuškom PMFC-u pa mu je ovo i neka vrsta ‚teorijske nastave‘, a brat Balázs hajdukovac je još od vremena Šurjaka, braće Vujović, Gudelja, Sliškovića...« (što potvrđuje i sasvim pristojnim razumijevanjem hrvatskog kog je stekao zahvaljujući praćenju utakmica na Televiziji Zagreb, a kasnije na HRT-u).
Događanja na stadionu možda su se u dlaku poklopila i s ozračjem u Osijeku (a moguće i diljem zemlje) s kojim je hrvatska reprezentacija ispraćena u Rusiju. Pesimisti će kao adute za unaprijed uknjiženi neuspjeh izvući blijedu igru i nedavni poraz protiv Brazila (0:2), te činjenicu da je Vedran Ćorluka, i pored pobjede od 2:1, bio među najboljim igračima protiv Senegala, dok će se optimisti, nadajući se dobrim rezultatima, pozivati na iskustvo i nespornu kvalitetu momčadi koji će se posložiti »upravo onda kada to najviše bude trebalo«.
Pripadali vi onima koji u golu Ismaila Sarra i dobroj igri Senegala vidite razlog za zabrinutost ili pak taboru koji zgoditke Ivana Perišića i Andreja Kramarića doživljavaju kao dokaz moći i psihološke stabilnosti hrvatske reprezentacije pred Svjetsko prvenstvo u Rusiji, jedna činjenica trebala bi nas spojiti – ako Hrvatska ikada bude igrala prijateljsku utakmicu sa Srbijom, Osijek je svakako grad favorit. Baš kao što je to bio Vukovar kada su prije dvije godine, također u prijateljskom meču, snage odmjerile reprezentacije Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije.
Z. R.