Od vremena završetka II. svjetskog rata (kamo spada i  trenutak osnutka subotičkog HNK) do kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina XX. stoljeća zbile su se krupne i bespovratne društvene promjene. Europa i Amerika su proključale, što je vidljivo i na kazališnoj sceni, a prije toga tijekom dimenzioniranja repertoara. Gledateljstvo, zasićeno iskustvima svih epoha slavne i velike, kako vlastite, tako i ine prošlosti, očekuje i traži promjene scenskog motrišta i naracije, pa u to ime tolerira, pače traži unutar toga, primjerice na tragu naplavina uličnog novogovora i neminovno repertoarsko propitivanje sudbine dramskoga predloška u kazalištu »njegova« vremena.
Među ostalim, tomu u prilog svjedoči tekst redatelja Petra Šarčevića naslovljen s Bijes i zvuk Johna Osbornea [Rukovet, 2.-3. 1969.] potaknut njegovim kazališnim komadom Osvrni se gnjevno, ili Osvrni se u gnjevu, ili Mladi i gnjevni, ovisi tko ga je i kako prevodio, tiskan u subotičkom časopisu Rukovet početkom 1969. godine, kao svojevrstan Šarčevićev zagovor Johna Osbornea, čiji komad nakon praizvedbe privlači pozornost mnogih, a ondašnji su ga kritičari ocijenili revolucionarnim preokretom u britanskoj drami. 
Lik gubitnika iz srednje generacije Osborne uspješno oblikuje i u drami Neprihvatljiv dokaz, potom su mu neki dramski tekstovi preneseni na filmsko platno, a i sam je djelovao kao scenarist. 
Bliske tematike su i ostala njegova kazališna djela kao što su: Zabavljač, Epitaf za Georgea, Luther i druga. Uistinu, John Osborn i njegov junak Jimmy Porter označili su dolazak onih mladih, gnjevnih ljudi koji su radikalno zadirali u onodobnu britansku društvenu i političku svakodnevicu, destruirajući ju, u ponekim se aspektima, doimalo, čak i anarhistički.
»Svaka revolucija ima svoju krstaricu Auroru«, piše Petar Šarčević, »s koje će u jednom odsutnom trenutku biti ispaljeni hici – vjesnici novog doba. Aurora revolucije britanskog teatra bila je pozornica malog londonskog kazališta Royal Court odakle su 1956. godine zagrmjeli topovi Hamleta iz Wolwerhamptona, Jimmyja Portera, junaka drame mladog i nepoznatog pisca Johna Osbornea, topovi koji će označiti početak sustavnog rušenja svih Zimskih dvoraca Gordog Albiona od strane jedne blistave plejade značajnih pisaca, sjajnih ansambala i prvorazrednih redatelja i glumaca. 

Mladi posvuda suočeni s otporom

U narednih desetak godina ta će plejada osvojiti svijet. Djela Johna Osbornea, Harolda Pintera, Johna Ardena, Arnolda Weskera i drugih doći će i na naše pozornice, a prvo će biti djelo Osvrni se u gnjevu Johna Osbornea. Ova revolucija nije došla slučajno i neočekivano. Ako ste malo promotori struktura britanskog društva tih godina, lako je ustanoviti korijene nezadovoljstva te mlade gnjevne generacije koja je ulazila u život nailazeći na nepremostive otpore na svim područjima. Tih dana, konzervativci smjenjuju na vlasti laburiste. Iako kratkotrajan, laburistički mandat donio je socijalne reforme kojima se u tom trenutku mogla pohvaliti samo Švedska. Zahvaljujući općoj zaposlenosti i konjunkturi, niže klase počinju osjećati blagodat iz poboljšanih zarada, novina u zakonu o školovanju, nadalje sustavu stipendiranja i otvaranja novih sveučilišta, što omogućuje mnogo većem broju mladih ljudi stjecanje akademskog obrazovanja. No, dok je zakonodavstvo držalo korak s vremenom, društvo je polagano kaskalo. 
Ni u jednoj zapadnoj zemlji klasni sustav nije se tako cjelovito održao kao u Britaniji i, u toj čvrstoj hijerarhiji klasa, školovana djeca radnika odjednom su se našla u zrakopraznom prostoru – u klasu iz koje su potekla nisu se mogla vratiti, izmijenivši način mišljenja, govora i gledanja na svijet, a više klase (srednja, viša srednja i viša) kamo bi po kvalifikacijama pripadala, nisu ih prihvaćale jer se pripadnost u njima ne zasniva na istim školskim kvalifikacijama ili društvenim aspiracijama, već prvenstveno na društvenom podrijetlu. 

Ni naprijed, ni nazad? – Onda u pobunu!

I u ovoj situaciji John Osborne je bio prvi koji je s pozornice dao znak za pobunu. ‘Kao kazališni komad Osborneovo djelo jedva da postoji. Autor je sve solilokvije napisao za svoga Hamleta iz Wolwerhamptona i praktički izostavio sva druga lica i radnju. Ali u tim solilokvijima može se čuti novi glas 1950-ih godina, zdvojan, divlji, pun mržnje i mjestimično vrlo smiješan’, zapisao je T. C. Worsley. Najveći dio kritike dočekao je djelo na nož, publika ga je isprve ignorirala, a jedan od rijetkih koji je odmah shvatio o čemu je riječ bio je Keneth Tynen, najveći poslijeratni engleski kazališni kritičar, jednako mlad, gnjevan i nepoznat kao i Osborne. (Osvrni se u gnjevu je najbolja drama mladog čovjeka napisana posljednjih deset godina.). Katastrofu i pad u zaborav bez odjeka, neočekivano je spriječila televizija. Prikazala je nekoliko odlomaka iz predstave i publika je došla da vidi tog Hamleta i Vertera iz potkrovlja, koji je završio studije, a prodaje sladoled, između ostalih neprimjerenih poslova kojima se mora baviti…
Vrata su, dakle, otvorena u svijet i Osborne na čelu čitave plejade mladih ulazi na velike pozornice komercijalnih kazališta ne samo u Europi. Mnogi poznati redatelji i glumci se prihvaćaju posla na njihovim djelima«. Legenda britanskog glumišta poput Sir Laurencea Oliviera pristaje igrati glavnu ulogu prilikom praizvedbe drugog Osborneovog komada Zabavljač, a i prosvjed u ovom djelu je, ipak, druge vrste nego u prvom njegovom komadu. Prema vlastitom priznanju Osbornea ovaj je komad pisan pod jakim utjecajem Bertolta Brechta, što pokazuje njegova formalna povezanost, ali i songovi – navodi među ostalim redatelj Petar Šarčević u svom tekstu o počecima ovoga britanskoga teatarskoga prevrata.