Trinaestogodišnji Nemanja Dekan, učenik VI. razreda OŠ Ivan Goran Kovačić u Sonti, od malih nogu je posvećen tamburi, lovstvu i streljaštvu. Polaznik je Glazbene škole Stevan Hristić iz Apatina, izdvojeni odjel tambure u Sonti s nastavom na hrvatskom jeziku. 
U prvoj si generaciji škole tambure u Sonti. Otkud i od kada kod tebe ljubav prema ovom glazbalu?
Još odmalena sam s ocem i djedom odlazio na mnoge festivale, kako u Vojvodini, tako i u Slavoniji. Taj zvuk tambure uvukao mi se u dušu, postao je dio mojega bića i vrlo često me je obuzimala žalost što ju ne znam svirati. Mojoj sreći nije bilo kraja kad je formiran ovaj odjel u Sonti, upisao sam se među prvima. Sada već dosta toga sviram samostalno. Naša nastavnica tambure, prof. Emilija Pušić, veliki je znalac i vrstan pedagog, pa nam neosjetno, opušteno, na svakom satu samo povećava ljubav prema ovoj, za mene kraljici među glazbalima.
Sonćani su u više navrata nazočili vašim javnim nastupima, pa su svjedočili i o svirci koja je polučila i neke nagrade. Kako si u tome uspio za relativno kratko vrijeme?
Mislim da je tome doprinijela velika ljubav prema tamburi svakog od nas ponaosob. Pored svega što nam nastavnica prenese u školi, svatko od nas puno vremena vježba i kod kuće. Mislim da je jednim dijelom za sve uspjehe zaslužna darovitost, ali sama po sebi, bez upornog rada, bez puno sati vježbanja, uspjeha ne bi bilo. Iako bih po godinama trebao biti 4. razred glazbene škole, stjecajem okolnosti tek sam 2. Upravo zbog upornog vježbanja napredovao sam ubrzano, pa se na smotrama natječem, da se malo pohvalim i osvajam nagrade, u kategoriji 4. razreda. 
Osim za svirku, osvajao si i neke nagrade u streljaštvu. Treniraš li sustavno?
Streljaštvo treniram u Somboru, u klubu Black Horse. Treninzi su mi uveliko pomogli da se oslobodim treme kad smo moji drugari i ja išli na školska natjecanja u streljaštvu. Na općinskom smo osvojili 3. mjesto. Kako smo bili daleko najmlađa ekipa, svi kažu da je to veliki uspjeh i kako ćemo stjecanjem iskustva vjerojatno ostvarivati i bolje rezultate.
Izdanak si obitelji dobro znanih u sonćanskom lovstvu. Nastavljaš li i tu tradiciju?
Svakako. Najmlađi sam aktivni lovac u Sonti. Veliki sam zaljubljenik u prirodu, a u lov sam s djedom Željkom odlazio još od četvrte–pete godine. Tada je i buknula ova ljubav, a nije bilo sretnijeg dječaka od mene kad mi je djed kupio pravu lovačku odoru. Član sam sonćanskog LD Fazan i skoro redovito odlazim u lov, razumljivo, zbog godina uvijek u pratnji nekog od starijih lovaca. U početku su to bili otac Vladan ili djed, sada već bilo koji lovac iz naše grupe.
Ne žališ životinje i ptice na koje pucaš?
Lov nije prosto pucanje na životinje, tu nas mnogi brkaju s krivolovcima. Kao i drugi sportovi, i lov ima svoja davno utvrđena pravila, koja svaki pravi lovac zna i poštuje. Lovimo životinje s razlogom predviđene za odstrel, ali imamo i puno aktivnosti glede njihove zaštite. Zimi ih dohranjujemo, svake godine u tu svrhu organiziramo više dragovoljnih akcija. Imamo i akcije tamanjenja štetočina, primjerice šakala, koji su prava pošast za područja koja nasele. Oni za svoju ishranu tamane doslovce sve životinje sitnije od njih, a u čoporu često napadaju čak i krupnije. Stoga i tvrdim da lov nije ubijanje, nego skup aktivnosti za očuvanje ravnoteže u prirodi.
Ivan Andrašić