U ljudskoj je prirodi da sve želi shvatiti i svojim umom dohvatiti, pa i kad je Bog u pitanju. No, Bog je za nas otajstvo i koliko god se trudili nikada istinu o njemu ne možemo izreći do kraja svojim ljudskim rječnikom, niti svojim umom tu istinu možemo proniknuti. Uvijek ostaje nešto nejasno i nedokučivo. I svaka slika iz našeg života koju na Boga primijenimo, odgovara, ali ne u potpunosti. Tako i Isus, iako je živio među ljudima, na prvi pogled isti kao i svi drugi Izraelci onoga vremena, ipak je u sebi nosio nešto tajanstveno, što ljudi nisu mogli razumjeti niti objasniti, nosio je u sebi otajstvo Sina Božjeg, koji, iako je postao čovjekom, ipak nadilazi čovjeka.
I Božje kraljevstvo za nas je otajstvo. Mnogo toga o njemu znamo, ali opet ostaje ono nešto našem shvaćanju skriveno. Isus nam je o njemu ispričao mnoge prispodobe kojima pokušava dočarati tajnu Božjeg kraljevstva, približiti nam to otajstvo da ga bolje razumijemo. Ipak, sve te slike koje koristi, iako ga opisuju, ne mogu ga predstaviti u svoj njegovoj punini. Zato Isus i kaže: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko…« (Mk 4,30), jer zna, kako god da ga predstavi, to neće biti u potpunosti, ostat će nedorečeno. Božja stvarnost nadilazi naš svijet, naš jezik i naše pojmove. Ipak, djelić te stvarnosti otkriva nam Isus svojim prispodobama.
Božji darovi
Kaže Isus da je kraljevstvo Božje kao kad sijač baci sjeme na njivu pa, spavao on ili bdio, sjeme naraste (usp. Mk 4,26-27). Ova prispodoba, ne samo da otkriva tajnu kraljevstva Božjeg, nego i stavlja čovjeka na njegovo mjesto. Jer, čovjek, ponekad, poslije nekih uspjeha i dostignuća, poslije stjecanja određenog iskustva na nekim područjima, postane umišljen, misli kako je glavni, kako je utjecajan i da ništa bez njega ne može. Uzima si za pravo da misli kako je sposoban i što postiže, postiže zahvaljujući samom sebi. No, Isus podsjeća čovjeka da nije on onaj koji daje da su neke stvari ovakve ili onakve, ne događa se ništa zahvaljujući ovom ili onom čovjeku. Bog je onaj koji vodi i upravlja. Sve naše sposobnosti dolaze od Boga. Možemo mi težiti i htjeti, ako nam Bog ne daje, sve je uzalud.
Stoga, prestanimo biti hvalisavci, nego počnimo zahvaljivati Bogu za primljene darove. Budimo svjesni da društveni položaji, utjecaji i ugled nisu ništa što u Božjim očima vrijedi, u njegovom kraljevstvu to nema nikakvu cijenu. Ako smo to postigli nekim svojim sposobnostima, te su sposobnosti od Boga primljene, ali ne da bismo se njima hvalili nego da bismo njima radili na korist Crkve i kraljevstva Božjeg. Uspjeh i slava samo su kušnja na kojoj padamo kad počnemo uobražavati kako smo sve sami postigli, kako vrijedimo više od drugih i kako nam nema ravnih. Nikada ne smijemo zaboraviti da sve što možemo, znamo, imamo, pa i sam naš život dar je od Boga. Primljenim darovima treba se služiti za Božje kraljevstvo.
Kraljevstvo Božje traži ponizne
Sličnu poruku možemo izvući i iz prispodobe o zrnu gorušičinu. Isus kaže kako je njeno zrno manje od sveg sjemenja, ali kad naraste bude veća od sveg povrća, toliko da se na njenim granama gnijezde ptice (usp. Mk 4,30-32). Kraljevstvo Božje ne treba ohole, umišljene, sigurne. Takvi su dostatni sami sebi. Ono traži ponizne, koji su svjesni svoje malenosti pred Bogom, koji znaju da trebaju rasti, mijenjati se, popravljati se, koji su svjesni svoje nesavršenosti. U srcima takvih Isus pronalazi svoje mjesto, to je ono što on želi. Po takvima raste i Božje kraljevstvo na zemlji, jer oni dopuštaju Bogu da po njima i u njima djeluje, te postaju Božji suradnici u ovome svijetu i donositelji njegova kraljevstva.
Važno je zapamtiti da nisam ja onaj koji donosi kraljevstvo, nego Bog preko mene djeluje i ostvaruje svoje kraljevstvo. Nema ljudske zasluge, nego Bog je onaj koji čini. Čim počnemo misliti da smo sami zaslužni, zatvaramo vrata Bogu i njegovom djelovanju. Bog traži poniznost. On nas ne želi ponižavati, nego želi da shvatimo i realno sagledamo sebe, da postanemo svjesni svoje malenosti kao stvorenja pred Stvoriteljem, da postanemo svjesni koliko smo od Stvoritelja ljubljeni, te nam daje darove kojima možemo toliko toga ovdje na zemlji učiniti, a da te darove nismo zaslužili, već dolaze od njegove ljubavi.
Božje kraljevstvo pripada poniznima, a ne oholima. Zato nemojmo pasti pred kušnjama uspjeha i položaja koji smo stekli u društvu, nego zahvalimo za primljene darove i stavimo ih u službu širenja Božjeg kraljevstva na zemlji.
