Iz neslužbenih, ali vrlo pouzdanih izvora, saznao sam da je subotička organizacija vladajuće SNS stranke, zajedno s predstavnicima subotičke Srpske Pravoslavne Crkve, podnijela prijedlog Skupštini grada Subotica da se ispred nekadašnjeg Sokolskog doma (bivše kino Jadran) podigne spomenik kralju Aleksandru I. Karađorđeviću i da se Korzo preimenuje u Šetalište kralja Aleksandra. Tako se predlaže, poslije Sombora, da i u Subotici bude podignut spomenik spomenutom kralju. Znajući trenutačnu političku konstelaciju može se dogoditi da se ovi prijedlozi prihvate od strane većine vijećnika. Nakon toga trebalo bi raspisati natječaj za idejni projekt spomenika i njegove okolice, treba odrediti veličinu: bista, spomenik u cijeloj veličini čovjeka ili možda kralj na konju itd. To su sve mogućnosti da se (skoro) nekontrolirano troše novci poreznih obveznika. Treba podsjetiti cijenjene čitatelje, isti taj vrhunski donositelj odluka našeg slavnog grada, ne tako davno, 2005. godine, donio je odluku da pjaceta s česmom na križanju Korzoa i Ulice Vladimira Nazora dobije ime Trg Zorana Đinđića i da se na tom trgu postavi bista ubijenog premijera. U to doba dominantna vladajuća partija bila je Demokratska stranka, ja sam tada bio glavni arhitekt »početnik« i slagao sam se s idejom, napomenuvši da nam je centar grada već prepun bisti, koje su u principu dekoracije unutarnjih prostora. Zato sam predlagao da se izradi spomenik u obliku klupe, na kojoj sjedi pokojni premijer i svatko može demokratski sjesti pokraj njega, da se fotografira s njim itd. Moja ideja nije prihvaćena s obrazloženjem da je skuplja. Kasnije se pojavila ideja da se na tom malom trgu formira neka vrsta »multimedijskog trga« s velikim TV ekranom, glazbom, u parteru s kockama na koje kad stanu djeca, postaje mali vodoskok, druge kocke bi svijetlile u raznim bojama... Sve u svemu, potrošen je ogroman novac a »skromne rezultate« bez Đinđićeve biste može svatko vidjeti.

»Zaslužne ličnosti« Subotice

Ako se jednog dana podigne spomenik kralju-diktatoru u našem gradu, imat ćemo jednu čudnu nazovimo »srpsku trojku« od spomenika. Prvi je spomenik srpskom kralju Stefanu Dušanu Nemanjiću koji je krunisan za cara Srba, Grka (Romeja) i Bugara 1346. godine. Do ovog krunisanja put je bio »trnovit«. U nekad moćnom Bizantu bjesnio je »građanski rat« koji je iskoristio Dušan da zauzme pokrajine Epir i Tesaliju. Ova osvajanja je želio »ozvaničiti« i krunisanjem za bizantskog cara. Pošto je samo konstatinopoljski patrijarh imao to pravo, a on je to krunisanje odbio, budući car je promijenio taktiku: srpski arhiepiskopijat (biskupiju) proglasio za patrijaršijom (nadbiskupijom) i tako su ga dva patrijarha, srpski i bugarski, krunisali carem. On je poznat i po donošenju Dušanovog zakonika, navodno zato je njegov kip postavljen ispred Općinskog i Višeg Suda u Subotici i to je njegova jedina »veza« s našim gradom. U tom zakoniku dosta članaka je posvećeno zabranama i borbi protiv »latina« tojest katolika, pa pošto su većina stanovnika našeg grada rimokatoličke vjere, možda njegov kip treba biti opomena tim »nevjernicima«? Drugi srednjovjekovni lik, koji ima spomenik na glavnom trgu je Jovan (spominje se i kao Ivan) Nenad kojeg su njegovi ljudi poštovali kao cara. Naravno, nitko ga nije krunisao za cara. Nekadašnji glavni konjušar Ivana Zapolje u borbi za ugarski prijestol (opet »građanski rat«) za dobre pare stavio se u službu Habsburgovaca i kao plaćenik borio se žestoko protiv svog nekadašnjeg gospodara. Po nekim povjesničarima u dvije bitke pored Moriša poginulo je više ljudi nego na Mohačkom polju. Sa Suboticom je imao samo toliko veze da se jedan njegov odred smjestio u subotički kaštel. Vlasnik Subotice Bálint Török je prvi put poslao 67 konjanika da istjeraju uzurpatore koji prvi put to nisu uspjeli uraditi, drugi put je poslao 300 ratnika koji su i osvojili tvrđavu. Toliko o »veličini i sjaju« subotičke carske palače. 

Spomenik diktatoru?

Svetozar Pribičević bio je poznati političar i prije I. svjetskog rata. U hrvatskom Saboru bio je zagovornik ujedinjenja kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s budućom kraljevinom SHS. U novoj kraljevini bio je i ministar unutarnjih poslova, kasnije i ministar prosvjete. Iskoristivši ubojstvo Stjepana Radića i blokadu rada Skupštine, kralj Aleksandar je 1929. godine uveo tzv. šestosiječanjsku diktaturu, raspustio je parlament, uhitio političke protivnike, među njima i Pribičevića. Kasnije ga je pustio »na liječenje« u Prag gdje je on 1933. godine napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra. Od njegove diktature hrvatski političar Ante Pavelić je pobjegao (1929.) u Italiju i osnovao »Ustašku revolucionarnu organizaciju« koja se borila za samostalnu državu Hrvata. Pribičević je u »Pismu Srbima« (1933.) napisao: »Samo sporazum na osnovu ravnopravnosti između Srba i Hrvata vodi boljitku države, svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite trzavice, međusobne sukobe i ratove koji bi se završili katastrofalno«. Kralj Aleksandar je izabrao drugi put.