U jednom od izdanja srijemskih lokalnih medija proteklog tjedna polemiziralo se o ljubaznosti, točnije o danas višeprisutnoj neljubaznosti na raznim javnim mjestima: trgovini, javnim službama, u školama, na ulici... Zaključak priče bio je da je ljubaznost danas standard koji teško može biti dostignut u ova teška vremena (podsjećajući se pri tom nekih pređašnjih ljepših vremena, kada se ljubaznost podrazumijevala i kada o njoj nije bilo potrebe polemizirati). Očito je da se ona danas teško uči. Cijela ova priča navela me je da se u redovima ove kolumne osvrnem na ljubaznost prema novinarima, koji su zbog svoje profesije često izloženi neugodnim situacijama upravo zbog neljubaznosti pojedinaca ali i zbog, mogla bih s pravom reći, njihovog nedostatka kulture i lijepog ponašanja. Nažalost, neljubaznosti i nesolidarnosti nedostaje i među nama kolegama (čast izuzecima), na koju smo rekla bih već navikli. Ali ponekad ne možeš ostati ravnodušan, pa su »bockanja« među novinarima sve prisutnija (a o čuvanju informacija da se i ne govori). Tereni su posebna priča. Mi novinari »terenci« već unaprijed znamo gdje i kako ćemo biti dočekani, od koga možemo dobiti izjavu a od koga ne, tko će nam širom otvoriti svoja vrata, a tko će nas primiti suzdržano. Ali ako profesionalno obavljaš posao i znaš raditi s ljudima, onda te se to nekad i ne dotiče. Mada ne baš uvijek. Ono što nam daje veći poticaj za rad upravo je ta srčanost i gostoljubivost, a na prvom mjestu poštovanje prema nama. Stariji novinari kažu da je nekada novinarska profesija bila uvaženo zanimanje. Prema novinarima se ophodilo s velikim poštovanjem i uvažavanjem. O razlozima zašto je danas drugačije ne bih željela govoriti jer oni u ovom tekstu nisu ni tako važni. Nije sporno ni to da su novinari za takav položaj i odnos drugih prema njima možda i sami krivi. Sve ima svoje razloge, ali za nedostatak kulture i ljubaznosti razloga nema. Kažu ljudi da je sve stvar odgoja i da svi mi manire lijepog ponašanja donosimo iz kuće. Naravno da ima istine u tome, iako se lijepe riječi brzo uče, posebno ako si u profesiji u kojoj si u svakodnevnom kontaktu s ljudima. Zato bi moj apel bio da svi skupa poradimo na sebi kako bi nam svima bilo bolje i da mi novinari ne budemo više, kako je moja kolegica jednom prilikom rekla, »sedma rupa na svirali«.
S. D.