U prošlome broju Hrvatske riječi najavili smo da ćemo u povodu predsjedanja Hrvatske Vijećem Europe nastojati prikazati značaj i doprinose najstarije europske institucije na međunarodnoj i regionalnog razini. Već smo istaknuli da je od strane Vijeća došlo do kreiranja prvih obvezujućih standarda kada je u pitanju zaštita prava etnokulturoloških skupina. Kako smo prethodno predstavili unutarnji ustroj Vijeća, sada je potrebno i malo podrobnije pogledati postojeće standarde, odnosno Europsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima i Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina.
Značaj europskih standarda manjinske zaštite
Politika multikulturalnosti koja podrazumijeva prihvaćanje i toleriranje razlika, razvijana je na europskoj razini uz napore demokratski orijentiranih nacionalnih i nadnacionalnih aktera, institucija, organizacija, civilnog društva i znanstvenih djelatnika, svjesnih razlika ukorijenjenih u Europi. Ovakav skup politika ne podrazumijeva samo puko priznavanje identiteta manjinskim skupinama uz podešavanje interetničkih odnosa i shvaćanje manjinskih prava kao nešto što se manjinskim skupinama daruje po vlastitom nahođenju. One podrazumijevaju jedan dublji civilizacijski pristup i pretpostavku iskrenog uvažavanja različitosti koje postoje u jednom društvu i spremnost da se ove razlike promatraju kao bogatstvo koje treba dodatno pridonijeti boljoj koheziji i povezivanju, nikako fragmentaciji i barijerama. Institucionalizaciju ovakvog vida politike najviše su vršile i razvijale europske institucije koje su u posljednjim desetljećima uspjele razviti mehanizme implementacije i monitoringa zaštite prava nacionalnih manjina.
Za dokumente koji su doneseni od strane Vijeća Europe može se reći da predstavljaju svojstvenu Magna Cartu zaštite nacionalnih manjina na europskoj razini. S ovakvom praksom Vijeće Europe je započelo još 1950. kada je usvojena Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a zatim se nastavlja usvajanjem Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima da bi tri godine kasnije bila otvorena za potpise i ratifikaciju Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, koja predstavlja prvi multilateralni i obvezujući dokument u cijelosti posvećen zaštiti nacionalnih manjina. Za Europsku povelju i Okvirnu konvenciju slobodno možemo reći da su to dva osnovna dokumenta kojima se garantira minimum prava nacionalnim manjinama, i da predstavljaju upravo taj minimum koji trebaju usvojiti države koje planiraju svoju budućnost graditi unutar eurointegracijskih tokova i na koncu unutar same velike europske obitelji. Donošenju Okvirne konvencije prethodile su odluke Vijeća Europe 1993. koje su rezultirale usvajanjem dokumenta u kojemu se izražavaju namjere država članica da ustanove standarde zaštite prava manjina, kao i da unaprijede uvjete za očuvanje i razvoj kulturoloških, etničkih, vjerskih i jezičnih osobenosti manjina, u skladu s tradicionalnim demokratskim vrednotama, a to su jednakost pred zakonom, načela nediskriminacije, sloboda udruživanja i aktivno sudjelovanje u javnom životu.
Ukratko o samim dokumentima
Okvirna konvencija utvrđuje načela i principe koji su primjereni postulatima i načelima moderne europske demokracije. Najvažniji članak Konvencije svakako jest članak 1., jer se u njemu potvrđuje načelo da zaštita nacionalnih manjina i njihovih prava i sloboda predstavlja sastavni dio međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava i kao takva pripada područjima međunarodne suradnje. Države potpisnice na sebe preuzimaju obveze i jamče sljedeća prava: nediskriminaciju; promidžbu stvarne jednakosti; promidžbu uvjeta koji omogućavaju očuvanje i razvoj kulture, religije, jezika i tradicije; slobodu okupljanja, udruživanja, izražavanja mišljenja, savjesti i vjere; pristup medijima i njihova upotreba; jezična prava (korištenje manjinskog jezika u privatne i javne svrhe kao i pred administrativnim tijelima, korištenje vlastitog imena na jeziku nacionalne manjine, davanje informacija privatne prirode na jeziku nacionalne manjine, topografski nazivi na jeziku nacionalne manjine); obrazovanje (učenje i podučavanje na manjinskim jezicima, sloboda ustanovljavanja obrazovnih ustanova); prekogranične kontakte; međunarodnu i prekograničnu suradnju; sudjelovanje u ekonomskom, kulturnom i socijalnom životu; sudjelovanje u javnom životu; zabranu prisilne asimilacije.
Sljedeći bitan instrument za zaštitu nacionalnih manjina jest Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima. Državama koje su potpisale i ratificirale Povelju ostavlja se sloboda odabira koje regionalne ili manjinske jezike će štititi, kao i mogućnost odabira mehanizama za njihovu zaštitu. Kako se jezici nacionalnih manjina najčešće mogu okvalificirati kao regionalni ili manjinski, oni izravno uživaju zaštitu iz Povelje. Povelja je usmjerena na konkretne mehanizme zaštite manjinskih ili regionalnih jezika i to ponajprije u području obrazovanja, javnog informiranja, kulturnih djelatnosti, ekonomskog i društvenog života, u sudovima u građanskim, parničnim i kaznenim postupcima gdje jezik manjine ima uvjete da bude u službenoj uporabi, u radu lokalne samouprave i centralnih administrativnih tijela.
Darko Baštovanović
