Atari puni kopača i berača – to je slika koje će se sjetiti oni malo stariji čitatelji, jer ne tako davno bez motike i ljudske ruke nije se mogla uraditi većina poslova u poljoprivredi. Te ljudske ruke, motike i kose zamijenili su kombajni i drugi strojevi, ali ipak ima poslova gdje su oni ustuknuli pred motikom. Poslova ima, ali je sve manje onih koji se te motike laćaju. Sadnja, okopavanje, berba dakako ne može čekati, pa je u sezoni poljoprivrednih poslova zato prava utrka za radnicima. Nije lako naći one koji će osam ili deset sati kopati na suncu, znojiti se, sagnuti u plasteniku i to za 200 ili 250 dinara na sat. Nije da nema onih kojima tih 1.600 ili 2.000 dinara itekako treba, ali je malo onih koji su za taj novac spremni i zasukati rukave. Oni koji raditi hoće, ti su sebi već našli bolje plaćene poslove. Dakako, stotinama kilometara dalje u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Hrvatskoj. Žene, i mlađe i starije, već po ustaljenoj shemi na čuvanju starih u Njemačkoj i Austriji, oni vični mistriji i čekiću na građevinama u Njemačkoj, oni koji ne bježe od zemlje na plantažama u Italiji, oni koji bi nešto finije poslove na hrvatskom primorju. A za bolje plaćene poslove ne mora se više ići ni tako daleko. Dovoljno je otići par kilometara od svog sela i za taj isti posao na njivi zaraditi tri do četiri eura na sat. Ne, nisu to neki milostivi poljoprivrednici koji eto imaju višak novaca, pa ne mare ni da preplate svoje radnike, već  se ti poslovi rade s druge strane granice. U susjednoj Mađarskoj. Daleko nije, ima se gdje i prijeći granica,  izdržat će valjda i putovnice, a kad je više novaca lakše se podnosi i sunce koje prži i prašnjava zemlja.
Tako ostadoše samo oni koji se ne bi na suncu oznojali, pa makar kruha na stolu ne imali. I stvarno što bi s onim – svi radno sposobni korisnici socijalne skrbi morat će raditi ili se obrazovati da bi ostvarili pravo na tu pomoć? Ne reče li to (ima tome četiri godine), ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja? 
Z. V.