Slušajući svakodnevno vijesti na domaćim TV postajama sjetio sam se jednog sjajnog sekeljskog vica. Sekelji su dio mađarskog naroda koji žive u Erdélyu (Transilvaniji), uglavnom u Karpatima, i poznati su po specifičnom »čivijaškom« razmišljanju. Evo vica: »Sekelj Áron Mozsi vraća se s brašovskog vašara u planine i usput padne mrak. Kako običaji nalažu, skloni kola s puta, konje ispregne i veže za zadnju stranu, a on legne ispod kola spavati. Ujutru kada se probudi, vidi da nema njegovih konja. On počne razmišljati: ne znam jesam li ja Áron Mozsi ili nisam? Jer ako sam ja Áron Mozsi, onda su mi ukrali konje, ali ako nisam, našao sam jedna kola«. Sekelji već više desetljeća traže svoju autonomiju, koju su tradicionalno imali dok su bili u sustavu Ugarske kraljevine, kasnije u Erdeljskoj kneževini, Austrijskom carstvu i na koncu u Austro-Ugarskoj, jer su bili graničari koji su čuvali istočnu granicu na grebenima Karpata. Što se tiče autonomije, oni se pozivaju na »Gyulafehervársku deklaraciju« rumunjskog, njemačkog i mađarskog naroda objavljenu 1. prosinca 1918. godine. Slična skupština je tada organizirana i u Novom Sadu. Rumunjsko kraljevstvo je tada imalo punu podršku međunarodne zajednice, to jest pobjednika u ratu, pogotovo Francuske koja je obećala i »teritorijalna davanja« zato što su promijenili saveznike i stali na njihovu stranu. Rumunjska kraljevina je deklarativno obećala Sekeljima-Mađarima punu autonomiju, istovremeno govoreći da su »Mađari barbari«, da to ne zavređuju i naravno obećanje nikad nisu ispunili, i tome se protive do današnjeg dana. Slično je i u jednoj drugoj balkanskoj zemlji.
Ako ja nisam ja
Razmišljam – ako ja nisam Zsombor Szabó, onda u školi nisam učio da su četnici bili njemački kolaboranti i nisam vidio fotografije na kojima četničke trojke kamama kolju srpske seljake koji po njima surađuju s partizanima. Nisam ni poznavao dva brata, podrijetlom iz Šumadije, koji su rekli da im je za vrijeme rata otac savjetovao: »jedan neka ide u partizane, a drugi u četnike, pa nakon završetka, onaj ko pobedi ima da vadi brata«. Nisam ni vidio zračnu snimku totalno razrušenog Vukovara, kao i internet portal SRS od 18. 11. 2014. na kojem je samoproklamirani četnički vojvoda, osvjedočeni ratni zločinac, čestitao srpskim četnicima »dan oslobođenja Vukovara; kojeg su srpski četnici nakon tromesečnih junačkih borbi oslobodili od ustaških paravojnih jedinica«. Nisam ni čuo priču ljudi koji su bili mobilizirani u JNA i ratovali u istočnoj Slavoniji, tvrdeći da su oni prvo osvojili (oslobodili) baranjska naselja, a nakon njih su dolazili četnici i palili, pljačkali ta sela. Ponekad su, kao u stara vremena, ubijali stanovnike, ovog puta simpatizere »ustaša«. Onda nisam vidio na našem glavnom trgu u društvu tadašnjeg načelnika SUP-a, istog vojvodu, koji je držao predizborni miting pored kojega su stajale dvije osobe mrkog lica i sa strojnicama u ruci. Nije se dogodio i četnički marš na našem Korzou pod vodstvom jednog druge vojvode u pratnji gradskih čelnika. Nisam čuo ni prijetnje da će nama Mađarima i Hrvatima dati jedan sendvič za put; a Slovacima i Rusinima dva, jer oni putuju dalje. Sve ovo što »ne znam, nisam vidio i nisam čuo«, kao ona tri majmuna, tvrdi se da je to komunistička laž i propaganda onih koji mrze srpski narod, a četnici su zapravo bili borci protiv fašizma i okupatora!
A ako jesam ja ja!
Onda snimka grupe četnika koji marširaju s crnom zastavom s mrtvačkom glavom i pjevaju antropofagnu pjesmicu o salati i Hrvatima je istina. Video je bio jedan od dokaza na Haškom sudu, koji optuženik vojvoda nije negirao, samo je imao primjedbu da tekst pjesme nije dobro preveden na engleski jezik. Neosporno je i to da danas postoji grupa navijača nogometnog kluba Crvena zvezda, koji sebe nazvaju »Četnici sever«; crnu navijačku majicu s mrtvačkom glavom sprijeda i natpisom »S verom u boga – Sloboda ili smrt« možete kupiti za 11 eura ili 1120 dinara. Osim ovoga, imate još 28 majica raznih dizajna na četničku temu. Po mom saznanju četnici su se zajedno s partizanima dva puta sukobili s okupatorima tijekom rujna 1941. godine. Prvo u borbi kod Šapca, a zatim na pola puta između mjesta Bara i Ljuljak, u kojem su ubili 10 i ranili 26 njemačkih vojnika. Za odmazdu u Kragujevcu strijeljano je 2300-3000 ljudi. Poslije su se četnici iz ideoloških razloga borili protiv partizana. Po mišljenju komunista: »oni su bili nosioci predratne velikosrpske hegemonije«. Sjetite se vojvodinog cilja kojeg i danas ponavlja: »Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag«. Povjesničar Branko Petranović u svom djelu »Srbija u Drugom svetskom ratu« (Beograd, 1992.) poglavlje »Srpski narod u ustanku«, piše u svezi s borbama u istočnoj Bosni da su: »partizani četnike nazivali srpskim ustašama«. Shvaćate li sad, štovani čitatelji, moju dilemu: je li i danas aktivni i priznati četnički pokret zapravo neofašistički ili su oni samo »domoljubi«?
