Kada se potreban pregled ne može obaviti u zdravstvenoj ustanovi koja je u sklopu državnog sustava zdravstvene zaštite, pacijenti imaju pravo takav pregled obaviti u privatnoj ordinaciji, a da im troškove refundira Republički fond za zdravstveno osiguranje. To propisuje zakon, ali je priča u praksi malo drugačija, jer je izvješće pokrajinskog zaštitnika građana pokazalo da čak pet vojvođanskih bolnica i Klinički centar Vojvodine za godinu dana nisu pacijentima izdali ni jednu potvrdu o nemogućnosti pregleda, a ta potvrda je uvjet da bi se mogli refundirati troškovi pregleda u privatnim ordinacijama. I to usprkos podaktu iz istog izvješća da četvrtina pacijenata pregled nije mogla obaviti u propisanom roku od 30 dana.
Nedostižna potvrda
Violeta Matić iz okolice Sombora bezuspješno je pokušavala svojoj sestri osigurati potrebno snimanje CT aparatom u somborskoj bolnici.
»Liječnica je rekla da ja za daljnje liječenje potrebno uraditi CT skener, ali nesreća je bila da je to bilo razdoblje kada je somborski aparat bio u kvaru, pa su pacijenti na snimanje upućivani u bolnicu u Vrbasu. Obično je to bilo desetak pacijenata tjedno. Liječnica je moju sestru tri puta stavljala na popis pacijenata kojima je potrebno uraditi CT skener, ali je ona svaki puta skidana s te liste. Kako su u tom stavljanju na popis i skidanju s popisa ‘odabranih’ prošla tri tjedna, morali smo uraditi magnetnu rezonancu u privatnoj ordinaciji i naravno sve to platiti. Znam da postoji neka mogućnost da se to poslije naplati od Fonda, ali skoro je nemoguće dobiti potvrdu iz bolnice da oni nisu u mogućnosti odraditi vam dijagnostiku zbog koje ste bili primorani otići u privatnu ordinaciju, pa se nisam ni upuštala u tu proceduru. Za to treba i vremena i živaca«, kaže Violeta.
Nepoznavanje zakonskih prava pacijenata, nespremnost da se istraje u borbi za svoja prava ili nešto treće, tek izvješće pokrajinskog zaštitnika građana pokazuje da u 2016. godini pet pokrajinskih bolnica i Klinički centar Vojvodine nisu pacijentima izdali ni jednu potvrdu o nemogućnosti obavljanja specijalističkih pregleda u roku od 30 dana. I to usprkos tome što pacijenti tvrde da imaju teškoća u zakazivanju pregleda u razdoblju od 30 dana.
Najveća gužva kod kardiologa
Istraživanje pokrajinskog zaštitnika građana »Pravo na dostupnost zdravstvene zaštite u AP Vojvodini«, koje je nedavno objavljeno, odnosi se na dostupnost specijalističko-konzultativnih i dijagnostičkih pregleda za koje nije propisano utvrđivanje liste čekanja u općim bolnicama na teritoriju AP Vojvodine.
»U općim bolnicama na teritoriju APV građani tvrde da su najviše problema imali sa zakazivanjem internističkih pregleda aultrazvukom i pregleda kardiologa, kao i svih specijalističkih pregleda načelno. Slično je stanje i u Kliničkom centru Vojvodine, dok domovi zdravlja na teritoriju AP Vojvodine, uključujući i onaj u Novom Sadu, najčešće nemaju dovoljno kapaciteta da podmire potrebe građana za ultrazvučnim i drugim radiološkim pregledima, kao i pregledima ginekologa, fizijatara, oftalmologa, endokrinologa i kardiologa«, navodi se u izvješću ombudsmana.
Usprkos tome, može se reći da su tijekom godine bolnice izdale tek zanemarivo mali broj potvrda o nemogućnosti obavljanja specijalističkih pregleda, a upravo ta potvrda uvjet je da se refundiraju troškovi koje su pacijenti zbog nemogućnosti dobivanja zdravstvene zaštite u državnom sustavu imali u privatnim ordinacijama. Koliko to jest problem pokazuje i podatak da skoro četvrtina pacijenata tvrdi kako im zdravstvena ustanova nije zakazala specijalistički pregled u roku od 30 dana od dana javljanja s uputom liječnika opće prakse. Još veći problem je to što je većina pacijenata kazala kako nije tražila da im se za to izda potvrda, jer nisu ni znali da imaju pravo na to.
»Nepunih deset postotaka od onih koji tvrde da su zatražili izdavanje potvrde, odnosno ovjeravanje odgovarajuće upute od izabranog liječnika, to pravo je i ostvarilo«, stoji u izvješću pokrajinskog zaštitnika građana.
Većina pacijenata jednostavno odustaje i potreban pregled obavlja u privatnoj ordinaciji. I plati ga iz svog džepa. Ima onih koji sačekaju strpljivo svoj termin u državnoj ordinaciji, pa makar on bio i poslije nekoliko mjeseci, a neki su pronašli brži i jeftiniji put, a to je zakazivanje pregleda preko treće osobe »koja tamo ima nekog svoga«. Među odgovorima pacijenata bile su i tvrdnje da im liječnici opće prakse nisu uopće htjeli ni izdati uputu, jer u sustavu nije bilo slobodnih termina za pregled.
Samo preporuke
Zbog svega ovoga pokrajinski zaštitinik građana preporuča obvezu upisivanja i ovjere štambiljem s datumom zakazanog pregleda na liječničkoj uputi ili izdavanje pisane potvrde osiguranoj osobi koja ne može biti primljena na zakazani specijalističko-konzultativni i dijagnostički pregled za koji nije propisano utvrđivanje liste čekanja u roku od 30 dana od dana javljanja zdravstvenoj ustanovi s liječničkom uputom, kao i davanje pismene obavijesti osiguranoj osobi da može obaviti pregled u privatnoj praksi i kasnije refundirati nastale troškove. Ove preporučene mjere trebale bi pomoći pacijentima da lakše ostvare prava koja im garantira zakon, ali kako je riječ o preporukama, malo je vjerojatno da će se slika dobivena ovim istraživanjem brzo promijeniti. Ne vjeruju u tu brzu promjenu ni u Udruzi za zaštitu prava pacijenata na savjesno liječenje Help iz Novog Sada.
»Pacijenti se za pomoć najčešće obraćaju kada im je u pitanju život i kada im je ugroženo zdravlje. Pacijenti nam se do sada nisu obraćali zbog toga što nisu mogli ostvariti pravo na refundiranje troškova za preglede koje nisu mogli obaviti u državnom zdravstvenom sustavu. Ne zato što nema tih problema, već zato što pacijenti i nisu upoznati sa svojim pravima«, kaže članica Udruge Help, odvjetnica Sonja Hadži Borjanović.
Ona kaže da su zakoni koji trebaju štititi pacijente i njihova prava dobri, ali je problem njihovo provođenje i primjena. Velika pomoć pacijentima nisu ni zaštitnici prava pacijenata, jer, kako kaže Hadži Borjanović, »zakon ima ograničeno djelovanje«.
»Zaštitnik prava pacijenata nakon pritužbe pacijenta traži očitovanje zdravstvene ustanove o njegovoj primjedbi i o tome ga obavještava. I tu se sve završava, a efekta bi bilo kada bi zaštitnik prava pacijenata podnosio, ako je potrebno, prijave zdravstvenoj inspekciji, Ministarstvu zdravlja. Ovako pacijentima preostaje da sami podnose prijave i na koncu podnose i tužbe«, kaže naša sugovornica. Pomaka će biti, kaže ona, kada svi građani shvate da imaju svoja prava koja im je zdravstveni sustav dužan pružiti. I kada shvate da je njihovo pravo ta svoja prava i tražiti.
Z. Vasiljević
