Faljen Bog, čeljadi moja. Sad vam imam baš fajin ispripovidat. Kod nas, u našem malom selu, se tušta tog istrevljalo. I triba tako. Ta mali smo, al smo okoprcni. Doduše, fajin tog više nemamo u selu što smo kadgod imali al se još uvik ne damo; što kazli naši stari: držimo se mi još zubima za vitar... Tako eto kod nas je bilo okupljanje pisnika iz naroda, mislim na ove što njim to nije glavna profesija, neg što pišu i pivaju zato što vole a ne za novce. Zvali borme i mene i baš sam se lipo provo. Napripovido se o našim lipim Ivković šoru samo tako. Ta jedva sam čeko da se tako štogod trevi. Dosta mi već pripovitke s ovim mojim pajdašima, Josom i Perišom. Oni opšte nisu nikako kulturno nadignuti, ni o čim lipim ne znadu već samo ko je šta na televizoru divanio. Te ovaj njim brkat, onaj krakat, onaj vaki onaj naki, a meni tog divana već puna šepica. Ta daj nek se taka manefestacija kugod Lira naiva održava što češće po našim selima, da malkoc već zaboravimo muku i nevolju, a tog ima, fala Bogu, dosta. Ne triba ni organizovat. Čovik se osvrne oko sebe, kad ono stigo porez, te stiglo odvodnjavanje i ko ga izmislio. Ta nisi se dobro ni izrondzo kad eto ti struje, vode, telefona i još sto vragolija, a sve tiskaje na ovaj već izlizani i ispražnjeni paorski i radnički buđelar. One nedilje je kod nas bilo i proštenje, a sve tute u našoj lipoj crkvi Prisveto Trojstvo, u kraj Ivković šora. Selo kugod da je oživilo: skupila se čeljad iz varoši, sa salaša, zapravo s bivši salaša al došli su i nisu zaboravili rodni kraj i didin banak. Čoviku skoro da suze trgnu na oči kad vidi kako se u malo selo sjatio svit od svaotkaleg, čak i iz bilog svita. Ta uvik sam divanio da naš čovik ima svist, da voli svoje i nikad neće zaboravit svoju starinu. Tako je dao Bog i tako i triba. I kod nas na salašu bilo fajin gostivi. Moja snaš Jela se ušvrćkala kugod nova mlada, naspremala bože svega kad dođu gosti i dica da svačeg ima na astalu. Fala Bogu, sve je dobro ispalo, bila nam puna avlija čeljadi, a molim vas lipo kugod meni za dušu niko nije spomenio ni politiku, ni političare, ni strankarenje, ko je vamo ko onamo. Svaka čast! Jeto, baš mi srce na mistu. E, kad je sve to prošlo i pospremalo se, doduše i ostalo za tri dana ila, ja već krenio u dućan rad kruva i sustrijem Peru. Čim me vidio, gledi mi u kotericu i smije se. »Šta se smiješ, očin, ko da nikad nisi vidio kruv?«. A on veli ni pet ni šest: »Av, sad da te baćo Đeno vidi da ideš kuruzni kruv, al bi te izružio. Ne sićaš se da ti uvik rondzo za kuruzni kruv i da ga se naio fajin za vrime obaveze, a drugog nije bilo? Sve pokupili kad su mu baći Grgi omeli tavan, a pokupili i slaninu i kačicu s mašćom.« Ha, u pravu je jedared i Periša. Pokupili, dašta. To su bila tužna vrimena, ni moj dida nije zaobađen od otimanja. Al mene više sekira sad šta se radi, sad isto tiskaju na salaše, otimaju isto po sili zakona. Ne platiš struju, za iljadu te iskopčaju, a i to se događa. Sirotinja je i kadgod nagrajsala pa ni sad ne prolazi bolje. Uvik je tako bilo, pa će tako i bit. Ajd, zbogom.