Jedna od najubojitijih rukometašica iz prve ekipe ORK Apatin, maturantica Gimnazije Nikola Tesla u Apatinu, uvijek nasmijana Jovana Tančik, ponikla je u ŽRK Sonta. Kalila se, kao najmlađa, u udarnoj ekipi popularnih tajfunki. Bila je nesporna mezimica navijača, osvojila ih je ubojitom desnicom.
Počela je s nogometom
Tančikovoj je sport u genima. Na užas majke Ivane, umjesto igranja s lutkicama i krpicama, odmalena je s bratom Filipom i društvom iz susjedstva pikala nogometnu loptu. Upisala se, s još desetak djevojčica i u Dinamovu nogometnu školu.
»Nisu me privlačili ni rukomet ni odbojka, iako su svi govorili da su to sportovi za djevojčice. Ljubav prema nogometu usadio mi je otac Tihomir, a svojim pravim pedagoškim radom s polaznicima nogometne škole, potpuno razvio trener, profesor Goran Matić. Vremenom su djevojčice odustajale od nogometa, a kako sam bila dosta svojeglava, nakon jedne nemile situacije odustala sam i ja. Okrenula sam se rukometu, na veliku maminu radost«, kaže Tančikova.
Kaljenje u ŽRK Sonta
Od perspektivne nogometašice Tančikova je preko noći postala odlična i isto tako perspektivna rukometašica. Svi su joj zbog njezinog nebeskog skoka i ubojitoga udarca predviđali lijepu rukometnu budućnost, a čim se uključila u rad ŽRK Sonta, već nakon odigranih prvih utakmica za seniorsku ekipu, postala je nesporna ljubimica navijača.
»U punoj mjeri sam poštovala naučeno od roditelja i trenera da bez sustavnoga rada nema ni uspjeha, pa sam na treninzima bila redovita i radila marljivo. Znala sam da moje vrijeme dolazi, a naučila sam da darovitost sama po sebi nije dovoljna za veći napredak nego je samo dobar temelj za uporan rad koji će donijeti uspjeh. Rukometu sam se prilagodila jako brzo, puno brže nego sam očekivala, jer tko stekne radne navike u jednom sportu, nema nikakvih problema niti s jednim drugim. Danas mi je i pomalo žao što se puno ranije nisam priključila školskoj rukometnoj sekciji«, kaže Tančikova.
Prelazak u ORK Apatin
Kao najmlađa među tajfunkama u početku je imala manju minutažu, a zbog svoje požrtvovnosti, znanja i željezne volje, ubrzo je postala nositelj igre. Vremenom, generacija tajfunki se osipa; u klub dolaze nove, mlade snage, nove dvanaestogodišnje i trinaestogodišnje djevojčice iz školske rukometne sekcije. Tančikova im je u jednoj sezoni bila predvodnica, međutim, dobni jaz među njima bio je prevelik, pa je sve češće dolazilo do međusobnog nerazumijevanja. Došlo je i do neslaganja s trenerom Stevanom Mihaljevim.
»Osjetila sam da zbog načina na koji smo trenirale, jednostavno stagniram. Događalo se da zbog loše doziranih treninga u utakmice ulazimo umorne. Sportski izazovi vukli su me prema naprijed, znala sam da mogu više, a nakon jednog verbalnog sukoba s trenerom, iritirana njegovim riječima, prešla sam u ORK Apatin. Igra sadašnje ekipe Sonte nije mi odgovarala, a mislim da ni trener nije dorastao svojoj zadaći. Žalosno je što je jedan ozbiljan profesionalac i pedagog poput profesora Matića ostao bez posla zbog međustranačkih razračunavanja, a na njegovo mjesto doveden stopostotni laik, koji nikada nije ni igrao rukomet. I nije mi jasno, kao mladom čovjeku, zbog čega nikoga ne dira to što je zbog toga Sonta ostala bez još jedne mlade, četveročlane obitelji, jer se iselila u Njemačku, u potrazi za kruhom. U Apatinu sam se snašla i jako dobro uklopila s ekipom. Trener nam jako dobro poznaje rukomet, bivši je igrač, a ima i stručne kvalifikacije. Znam i dosta igračica, što iz prijašnjih utakmica, što iz škole, a i dobno smo puno kompaktnije. Prošla utakmica, baš protiv ŽRK Sonta, bila mi je posljednja u majici ORK Apatin, jer od jeseni odlazim na studij u Novi Sad. To mi je trenutna perspektiva. Hoću li nastaviti s rukometom u nekom od novosadskih klubova, ovisi o tome hoće li mi se uklopiti sport i studij«, završava priču Tančikova.
Ivan Andrašić
