Dvadeseto stoljeće, epoha ogrezla u do tada neviđenu zločinu, ostavila je iza sebe milijune mrtvih, fizički i mentalno invalidiranih u dva svjetska rata, u Korejskom i u Vijetnamskom, napose u Hladnom ratu, a minula je također obilježena i dvama totalitarizmima (komunizmom i fašizmom/nacizmom), neovisno o njihovim varijacijama i intenzitetu. Utoliko su i »proizvodi« u kulturi, kada god su ih i koliko god su ih stvaratelji i umjetnici nastojali udaljiti od politike bijegom u estetiku, ipak u konačnici, ma to bilo samo i implicite, ostali u znaku sukoba i pod neželjenim utjecajem što su ih generirali spomenuti i drugi ekstremi.
Ne čudi što se utoliko i jedan dramatičar, pjesnik, glumac i kazališni redatelj Antonin Artaud, utemeljitelj kazališta okrutnosti, nastoji što je moguće više odmaknuti od stanovitih njemu neprihvatljivih političkih sustava, teorija, iskustava, utjecaja i interpretacija. Dokle god ona imaju neka od obilježja što ih se vezuje uz javna i djelatna, naznačeno političko iskustvo – i premda na njega kao autora izravno ne utječe – možda mogu znatnije pridonijeti neželjenoj recepciji njegova djela. Unutar toga mogu se razmotriti i suodnos Krleže i Gavelle, u kojem su redateljeve postave politične barem u tolikoj mjeri kolika je političnost njihova predloška, piščeva, dakle Krležina.
Mačja igra
Istini za volju znani su nam drukčiji primjeri. Kada je odlukom o osnutku Hrvatskog narodnog kazališta i Magyar Színháza u Subotici (19. rujna 1945.) kazališni pokret ovoga podneblja, doslovce preko noći, dobio puni zamah, posebice se izoštrava pitanje gdje i kako osigurati dobar tekst? Pogotovo što se do tada već pokazalo od kolikog je značaja djelovanje kazališta na očuvanju i razvoj jezika i kulture. Ubrzo se pokazalo što je kazalište više okrenuto pojedincu i bavljenju njegovim individualnim karakteristikama, čovjekovim nutarnjim procesima i pojedinačnim sudbinama, utoliko je scena manje podložna političkom diskursu.
U tom se kontekstu u tragikomediji Istvána Örkénya naslovljenoj kao Mačja igra ansambl subotičkog kazališta odlučio prikazati pojedinosti iz odnosa dvije sestre posve različite, ali obje već u godinama, što stalno jedna drugoj telefoniraju i učestalo pišu pisma. Starija je u Njemačkoj i godinama je vezana za kolica, a mlađa živi u Budimpešti i neprestano je u pokretu. Kao neke vrste poetski refren, svako malo, prisjećaju se njih dvije jedne izblijedjele snimke na kojoj su u novim haljinicama, negdje na obali Tise, snimljene u času kada nekome veselo mašu, ali se ne mogu sjetiti komu, što po njima samo pokazuje koliko je život u svojoj biti ovdje postao nepravedan i surov. Sve u svemu je to baš malo i nedovoljno građe za uvjerljivo čvrstu, patetičnu dramsku strukturu i onda ako je, kao što je to u ovom slučaju sam pisac istoimenog romana o dvama sestrama, autor i dramskog predloška u vrsnom prijevodu Save Babića.
Jelka Asić kao komičarka
Međutim, obrat je ipak moguć, kada na scenu stupa redatelj Mihály Virág, koji se usredotočio na iscrpan rad s glumačkim timom, postupno, ali čvrsto, naginjući izvedbu djela prema komičnim pojedinostima i smiješnim sastavnicama teksta. Ovo se opredjeljenje pokazalo presudno dobrom odlukom, utoliko više što su je zdušno prihvatili svi sudionici u predstavi, kako zapaža kazališna kritičarka Ivanka Rackov, i dodaje: »Pečat čitavoj predstavi dala je Jelka Asić, dok su ostali iz ansambla – Eržika Kovačević, Persida Ugrinov, Snežana Bećarević, Milica Ostojić, Aleksandar Ugrinov i Josip Bajić, svojom nenametljivom igrom doprinijeli da ona dođe do svog punog izražaja. Jer, Jelka Asić je svojom sjajnom igrom, lakom i lepršavom, zavodljivom i neodoljivom, nosila predstavu obojivši je sa stotinu nijansi. Jednom pomalo nastranu, istovremeno i infantilnu i senilnu, nemirnu i nestalnu, ženu u godinama koja se još ne da. No, ipak ispod te bezbrižne i lakomislene vanjštine, na trenutke nas je pogađao tragični ton, koji bi slučajno zalutao iz dubina i samo trenutno se pokazao na površini. Velika dramska glumica Jelka Asić, ovoga puta je briljirala kao komičarka s naročitim senzibilitetom za tananu grotesku« (SN, 19. IV. 1974.).
