Među prve tri zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju, a koje se tiču odnosa Boga i čovjeka, je i ona koja propisuje svetkovanje dana Gospodnjeg. Bog ovom zapovijedi određuje da u dan subotnji od posla treba počinuti svaki čovjek i njegov sluga, čak i njegove životinje. Ovaj počinak je u spomen na čudesan izlazak iz zemlje ropstva, Egipta, u kojem je Bog očitovao svu svoju moć i zaštitio svoj narod (usp. Pnz 5,12-15). Židovi su stoljećima kasnije strogo poštivali ovu zapovijed i izbjegavali su mnoge poslove. Posebno su se u svojoj revnosti isticali farizeji.
Isus svojim javnim djelovanjem donosi puno novina u dotadašnji način štovanja Boga i obdržavanja zapovijedi, pa i u čuvanje ove o neradnom danu Gospodnjem. Zato farizeji nisu blagonaklono gledali na njega i htjeli su ga se riješiti. No, Isus ne želi kršiti zapovijedi koje je primio Mojsije, nego samo ispravlja njihova kriva tumačenja koja su se vremenom razvila, te pojašnjava odnose između Boga i čovjeka koji, ako se ispravno razumiju, rasvjetljavaju i način čuvanja zapovijedi.
Čovjek ili zapovijed
Židovi, osobito farizeji, strogo su čuvali sve zapovijedi, jer su u tome vidjeli glavni način štovanja Boga. Zapovijed je bila iznad svega, pa i iznad čovjeka, sve joj je moralo biti podređeno. Evanđelist Marko zapisao je zgodu u kojoj Isus želi promijeniti takav način razumijevanja zapovijedi. One jesu izraz štovanja Boga, ali nisu kao takve same sebi u središtu, nego se u središtu njih nalazi čovjek. Da bi to pojasnio svojim suvremenicima on u dan subotnji u sinagogi poziva u sredinu čovjeka suhe ruke, te pita: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« (Mk 3,4). U sveto vrijeme (subotu) u svetom prostoru (sinagogi) Isus poziva čovjeka u potrebi da stane u sredinu. No, farizeji ne razumješe simboliku ovog čina, te ne dadoše odgovor na postavljeno pitanje. Isus u dan Gospodnji u kući molitve ozdravlja bolesnog te tako svojim činom odgovara sam na pitanje koje je postavio. A odgovor je isti onom koji je farizejima dao u zgodi prije kada su njegovi učenici trgali klasje u subotu: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!« (Mk 2,27-28). Dakle, u središtu svega je čovjek. Zapovijedi su smjernice koje čovjeka vode bliže Bogu, ali one su teorija koja često u praksi nailazi na situacije pred kojima mora ustuknuti. Bog nije dao zapovijedi da im čovjek robuje, nego da mu budu pomoć, ali kada dođe do dvojbe zapovijed ili čovjek, prednost ima čovjek. Čovjek je Božje stvorenje koje on neizmjerno ljubi, za kojega je njegov Sin prolio krv, zato je u središtu zapovijedi čovjek, a ne propis koji treba poštivati.
Kršćanski dan Gospodnji
Osim što nam je svojim uskrsnućem dan Gospodnji sa subote pomjerio na nedjelju, Isus nas je poučio da to nije dan apsolutnog mirovanja, već dan kršćanskog djelovanja. Prije svega treba imati na umu da to nije slobodno vrijeme, kako neki smatraju, kada treba završiti poslove koji preko tjedan nisu završeni. S te točke gledišta to i dalje ostaje dan mirovanja, jer treba nam u tjednu dan koji će biti dan za Gospodina, dan slavlja i radosti zbog čudesnih djela koja nam je učinio.
Ipak, ne smijemo nedjelju banalizirati razmišljajući o radnom i neradnom danu, jer dan Gospodnji je vrijeme za proslavu Boga, to je ono što treba ovaj dan razlikovati od ostalih. Ali, ne trebam slaviti samo ja nego svi, i siromasi i patnici. Što ja mogu učiniti da i za ljude u potrebi to bude dan slavlja i radosti? Ako ne stignem drugim danima, makar nedjeljom mogu učiniti nešto za drugog čovjeka, jer i on je ljubljeno Božje stvorenje kao i ja. Dakle, kršćanin je pozvan na djelovanje u čijem se središtu nalazi čovjek. Odgovoriti na potrebe drugog djelovanje je koje ne krši Božju zapovijed, nego je izvršava. Jer slaviti Boga znači pomoći čovjeku u nevolji, učiniti nešto za siromaha, za bolesnog, nemoćnog; donijeti Božju ljubav onima koji su na margini društva tako što ćemo im pokazati da su prihvaćeni i ljubljeni.
Kršćanski dan Gospodnji nije dan ljenčarenja, niti bavljenja samim sobom, nego dan slavljenja Gospodina koji nam je taj dan dao, te dan djelovanja koje će u srcima drugih izazvati radost zbog koje će i oni slaviti Boga i zahvaljivati mu.
Ovaj svijet treba prepoznati kršćansku prisutnost u njemu, osobito na dan koji je posvećen Bogu čija smo djeca po krštenju postali.
