Muzeji su, kao što je opće poznato, kulturne institucije u kojima su pohranjene vrijedne starine. Po svom karakteru mogu biti opći (u kojima se nalaze predmeti različite namjene) i specijalizirani (znanstveni i umjetnički s raznim leptirima i slikama), a svaki grad koji drži do sebe u svoj će ga bedeker obavezno uvrstiti kako bi primamio svakog turista koji drži do svog kulturnog uzdizanja.
Iako je radno vrijeme muzeja različito, ono se u najvećem broju slučajeva prostire od jutarnjih do popodnevnih ili predvečernjih sati. Međutim, u posljednjih dvadeset i kusur godina (podatci kažu 21) zabilježena je do tada nezabilježena pojava: (bar) jednom godišnje svi muzeji koji drže do sebe u večernjim satima otvaraju svoja vrata kako bi u njih nahrupila gomila gladna i žedna kulture koja se do kasnih noćnih sati tiska i razgleda ono što po danu nije uspjela tijekom tristotinjak dana godišnje (uzimamo, naravno, u obzir neradne dane i praznike). Ta večer – koja je ubrzo nakon svog prvog održavanja u Berlinu 1997. dobila maštoviti naziv Noć muzeja – ubrzo je stekla popularnost širom Globusa. Svi muzeji koji drže do sebe Noć muzeja će od tada obavezno uvrstiti u svoj godišnji plan manifestacija, pažljivo osmišljavajući sam program u želji da privuku što više posjetitelja. Više je parametara koji pokazuju da je Noć muzeja postala planetarna Moć kulture, ali se jedan od njih posebno ističe – masovnost! Masovno se, recimo, u program Noći muzeja uključuju i ostale institucije kulture, od galerija do kudova, baš kao što i izvještaji medija – koji masovno danima propagiraju ovu manifestaciju – svjedoče o masovnom broju posjetitelja koji čine masu onih kojima je jedini dnevni kontakt s muzejom prolazak ispred njegovih vrata. Masovnost je tako, poput nekadašnjeg opismenjavanja širokih narodnih masa, upravo u Noći muzeja uspjela kvantitetu izjednačiti s kvalitetom što je vjerojatno san najvećeg broja umjetnika koji nisu opterećeni elitizmom i koji su imuni na populizam u kulturi. A i šire.
Što? Niste jedna od tisuća ili milijuna osoba koja je ove godine 19. svibnja u večernjim satima hodala od muzeja do galerije, od galerije do mjesnog doma kulture, od doma kulture do trga ne bi li stigla pogledati i poslušati sve što su vrijedni organizatori pripremili za Vašu gladnu umjetničku dušu? Osoba ste kojoj je gužvi svakodnevno preko glave u autobusu, banci i kod liječnika i ne godi Vam još i ova noćna? Ne godi Vam susret s ljudima s kojima se i inače ne volite susretati, a i kad se susretnete nemate s njima o čemu smisleno pričati? Ne volite snobizam, pomodarstvo i malograđanštinu općenito? Sjajno! Za Vas kao preporuku ovoga tjedna nudimo – opet muzej!
Kao što smo i u uvodne dvije rečenice rekli: muzeja ima raznih, a nerijetko nose i drugačija imena poput galerija, recimo. Pod pretpostavkom da ovih dana niste u Londonu, Madridu, Sankt Petersburgu ili nekoj drugoj europskoj i svjetskoj kulturnoj metropoli i da ne stojite u redu za ulaznicu za British Museum, Prado ili Ermitaž, na raspolaganju Vam ostaju desetci, ma na stotine, nacionalnih, regionalnih ili lokalnih muzeja, galerija, stalnih postavki ili zbirki iz područja umjetnosti, etnografije, arheologije, prirodoslovlja, vojne povijesti, pomorstva... Sami, ili u manjem društvu, neopterećeni večernjom toaletom (nose li se ili ne, recimo, čarape ispod sandala?), na miru ćete se moći posvetiti sadržajima koji nisu »koncentrat jedne večeri«, a ako usput sretnete i nekoga tko Vam je drag i s kim biste rado popričali, pa... osim muzeja (tamo to nije pristojno) postoji još dosta javnih, legaliziranih ustanova otvorenog tipa u kojima se, što bi rekao Škvorecký, može nesmetano »pušeći raspravljati o temama od općeg interesa«. Ukoliko još spadate i u rijetku skupinu nezaposlenih, Vi ste pravi sretnik – muzej Vam je uvijek dobitna kombinacija za popunu viška slobodnog vremena i manjka znanja iz određenih područja kulture ili znanosti. Za razmjerno male novce – čiji gubitak nećete ni osjetiti iz Vaše socijalne pomoći, nadnice, sive ekonomije, pozajmice ili kako već popunjavate kućni proračun – umjesto namrgođenih konobara (»rekao sam ti sto puta da nema više krede«) u muzeju će Vas sačekati ljubazno osoblje, uvijek spremno objasniti ima li razlike između mađarskih i bunjevačkih ćupova ili pak tko je, za što i u kojim prigodama koristio drvene škrinje. Uvjet svih uvjeta da načinite prvi korak na putu rastjerivanja monotonije i stjecanja novih znanja svakako je dobra volja. Dobijete li nju, pred Vama će se otvoriti široko polje izbora s jednim jedinim pitanjem: kamo sutra? Kako je svrha preporuke i blaga pomoć u odlučivanju, predlažemo Vam da posjetite najbliži muzej u mjestu u kom živite. Ukoliko je to, primjerice, Subotica, možete to za simboličnih 100 dinara učiniti od 10 do 18 sati (osim nedjeljom i ponedjeljkom). Učinite li to, na taj ćete način povećati brojku dnevnih posjetitelja koji godišnje svrate u muzej i izbjeći rizik da se, čekajući sljedeću Noć u svibnju, odviknete od tako lijepe i korisne novostečene navike.
Zlatko Romić