U do sada tiskanim dijelovima ovoga rada nastojali smo pokazati, a znalce podsjetiti, barem na dio učinka kazalištaraca s kojima Subotica participira u onome što teatar u baštinskom pogledu predstavlja u cjelini kulture Hrvata. Uz do sada navedene, ukazujemo također i na dr. sc. Anu Lederer (1964.), teatrologinju i intendanticu zagrebačkog HNK, prvu ženu na tom mjestu, kada je pokazala veliku vještinu, nužnu čvrstinu i ustrajnost u vođenju ove glomazne umjetničko-tehničko-administrativne kuće s preko pet stotina zaposlenika. Ana Lederer je, inače kćerka Petra Šarčevića, kazališnog redatelja, svojedobno također na čelu HNK. Među ostalim, u Vladi Tihomira Oreškovića jedno vrijeme (od 22. siječnja do 19. listopada 2016.) Ana Lederer obnašala je dužnost zamjenice ministra kulture Republike Hrvatske Zlatka Hasanbegovića. Dočim je kao rezultat njezinog istraživačkog i znanstvenog rada nastalo više cjelovitih djela, većinom nagrađivana, a također je ostvarila i znatan broj zapaženih radova. Navedimo samo neka, prije svih autorska djela: – Dobre slučajnosti, Zagreb, 1994; – Ivan Raos, 1998; – redatelj Tito Strozzi, Zagreb, 2003; – Vrijeme osobne povijesti, Zagreb, 2004; – Ključ za kazalište, Osijek 2004. Osim toga, u suatorstvu ili kao urednica ostvarila je dvadesetak knjiga.
Potpisnik je dužan istaknuti kako prva intendantica u povijesti zagrebačkog HNK nije dočekana baš nimalo damski. Dapače, otrovne bodlje namijenjene joj kao da su se danomice odasvud sustizale. Očito se na ponekim zagrebačkim i inim pašnjacima zateklo podosta dokona, a pri tom, nečim uzrujana svijeta. Unatoč tome sve one umjetničke ciljeve i druge nakane što ih je Ana Lederer javno proklamirala i postavila sebi i suradnicima u zadaću o mjestu i recepciji HNK u kulturnoj javnosti Republike Hrvatske – mahom je ostvarila. Pritom Ana Lederer nastavlja započeto: istražuje, objavljuje prikaze, kazališne i književne, znanstvene radove, eseje i dr. u tisku i periodici, na radiju i TV-u što ih čini kao zaposlenica u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU (od 2010.) u istraživačkom zvanju višeg znanstvenog suradnika.
Amateri, kazališni dobrovoljci, profesionalci
Također, držimo za važne i one kazališne početke koji sežu između dva svjetska rata u Subotici kada je djelovalo više amaterskih kazališnih družina tzv. kazališnih dobrovoljaca, između kojih su neki kasnije na tragu svoje bogomdane darovitosti i vlastite ustrajnosti, poput Lajče Lendavija, Mirka Huske, Geze Kopunovića ili Klare Peić, Katarine Bačlija, Ane Skenderović i drugih, uspješno utrli put svoga izlaska na profesionalnu kazališnu scenu, svladavši i umijeće opstanka na njoj.
Iz trenutačno uspostavljenih relacija društvene zbilje koje sežu do danas, jednom je dakle već pređen taj trnovit put, kojega se očito mora ponovno svladati. A ima li uvjeta da će se tako što (ili tome slično!) dogoditi sada i ovdje?
I jošte kako, uistinu potpisnik je ovih redaka uvjeren – taj proces je već započeo, budući da je posve neprimjereno i neprihvatljivo nepostojanje najmanje jedne kazališne scene za potrebe nacionalne skupine kakvu predstavljaju Hrvati u Vojvodini, odnosno u Srbiji.
Jedan među onima koji bi u tome mogao imati značajnog udjela svakako je Subotičanin Marjan Kiš, koji spada među očito svestrane scenske djelatnike bačkih Hrvata – skladatelj je, tekstopisac igrokaza i kazališnih komada, te redatelj, napose pokretač svih onih koje oko njega okuplja magija pozornice i njena neodoljiva privlačnost. Svojedobno Kiš je na radiju prošao proces pripreme emisija sa šaljivim i dramskim prilozima, nadalje je bio voditelj dramske sekcije Mala scena subotičke Hrvatske čitaonice, u svojstvu redatelja i dramatičara, a također je bio scenarist i redatelj humoristične serije Škripi đeram. Ipak, na scenu najradije postavlja komedije jer su one glas gledateljstva, njih traži i prihvaća. Navodimo naslove nekoliko uspjelih:
Naš novi doktor, E, moj doktore (nagrada za najbolji glumački par i režiju na Festivalu hrvatskog amaterskog teatra u Mirgešu 2010.), Poslednji čas (prikazana na 3. festivalu pravilne ishrane i fizičke aktivnosti 2001.). Poseban uspjeh postiže Visoka politika, Tri puta Bog pomaže, komedija u jednom činu, da bi zatim prerasla u televizijsku seriju. Prvo su snimljene dvije epizode koje su se vrtjele na lokalnim postajama. Kasnije je snimljeno još pet epizoda serije Škripi đeram kojoj je Kiš bio scenaristom i redateljem. Serija je snimljena s profesionalnim osobljem na salašu Matije i Bele Stantić. Uradak je odmah prihvaćen i na TV Novi Sad te je bio emitiran srijedom u 22 sata na 1. programu.
