Somborac Antun Žuljević u ruci je do sada držao više od 75 tisuća ptica koje pripadaju skupini od oko 150 vrsta! U posljednja gotovo četiri desetljeća on, naime, pokušava s mnogobrojnim ornitolozima širom svijeta dokučiti tajne ptičje selidbe. To radi tako što na njihove noge stavlja prstenove, koji pticama ne smetaju, a onima koji ih proučavaju predstavljaju riznicu podataka. No, ptice nije lako uhvatiti i stručno označiti, a još teže ih je ponovo pronaći. Kada se to, ipak, dogodi ornitolozi traže u ogromnim bazama podataka baš onaj koji govori gdje je ptica prstenovana.
Antun je u prvih 11 godina prstenovačkoga staža bio suradnik Zavoda za ornitologiju tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U njoj je bio od 1910. centar regionalnih prstenovačkih aktivnosti, jedan od dva u potonjoj Jugoslaviji, uz onaj u Ljubljani (koji je pokrivao samo Sloveniju). Godine 1993. formiran je Centar za markiranje životinja u okviru Prirodoslovnog muzeja u Beogradu, čiji je, do sada, Antun daleko najplodniji suradnik. Za svoju aktivnost ima dozvolu, član je ispitnih povjerenstava za mlade prstenovače, te s velikim žarom na razne načine sakuplja podatke o nalazima prstenovanih ptica – to najvrjednije ornitološko blago.     
Prstenovanje ptica jedan je od načina otkrivanja tajni njihove selidbe. Zašto i kako je Vas zainteresirala ova aktivnost?
Dok nisu počeli prstenovati ptice, prije skoro 120 godina, ljudi nisu znali gdje one odlaze tijekom zime. Stavljanjem prstena na pticu to se promijenilo, jer na temelju podataka koji su upisani u prstenu (najčešće kombinacija brojki i slova, te naziv prstenovačke centrale), može se ustvrditi odakle je ptica krenula i gdje je stigla. Povezujući te dvije točke određuje se pravac selidbe. Još od malih nogu bio sam povezan s golubarima, pa sam znao da je svaki golub s prstenom interesantniji, jer se može saznati puno toga o njemu. Kada me je počelo interesirati promatranje divljih ptica, sasvim slučajno sam saznao da se i one prstenuju. Povezao sam te dvije stvari: ptica s prstenom nosi mnogo više informacija nego ona bez prstena. To me je potaklo, još davne 1981. godine, da počnem prstenovati ptice kako bih mogao saznati što više o njima. Prstenovanjem ptica ne dobijamo samo podatke o njihovom kretanju, nego još mnogo drugih: koliko dugo žive, koliko uspješno preživljavaju u prirodi, koliko su vezani za svojeg partnera i mnoge druge. 
Koju vrstu ptica ste najčešće prstenovali? Kako birate mjesta gdje ptice hvatate radi prstenovanja?
To je crnokapa grmuša, mala ptica pjevica. Do sada sam uhvatio više od 10 tisuća jedinki ove vrste i na njihove noge stavio prstenove. To je ptica koja se u velikom broju gnijezdi širom Europe, a seli se uglavnom kroz gusto grmlje i tršćake. Na takvim mjestima ih hvatam, i to pomoću okomitih ornitoloških mreža. Postoje, naime, dvije mogućnosti: prstenovati pticu dok je još mladunče i ne zna letjeti ili je uhvatiti (najčešće ornitološkim mrežama) kada je odrasla. Prsten se stavlja na nogu ptice, ali se ponekad koriste i drugi markeri kako bi ih ljudi mogli što lakše međusobno razlikovati. Dvije stvari su važne za odabir mjesta na koje ornitolozi postavljaju mreže: broj ptica i mogućnost da mreža bude što manje uočljiva. Tršćaci su za mene najinteresantnija mjesta. Promatranjem se mnogo teže dobijaju podaci o tome što u njima živi, a za prstenovanje su idealna. Moja najplodnija godina je bila 2000., kada sam prstenovao 5815 ptica.
Koji su Vaši omiljeni lokaliteti na kojima razapinjete mreže?
Moja omiljena mjesta za prstenovanje su tršćaci pokraj Velikog bačkog kanala kod Bezdana i Monoštora, kao i uz kanal DTD kod Bukovačkih Salaša. Često posjetim i baru Bager na periferiji Sombora, gdje se pojavljuju vrste koje baš i nisu karakteristične za urbane sredine.  
Fascinirani smo kako ptice selice svakog proljeća pronalaze mjesta na kojima ili u blizini kojih su se izlegle. Na koji način to postižu?
Točan način kako im to uspijeva još nije u potpunosti utvrđen. Zna se da se neke vrste orijentiraju pomoću Sunca i zvijezda, neke pomoću magnetnog polja Zemlje, a neke osjetilom mirisa. Vjerojatno koriste više osjetila kako bi se uspjele precizno orijentirati.
Kako je organizirano prstenovanje ptica u Srbiji? Ukoliko se pronađe divlja ptica u prirodi koja na tijelu nosi neku oznaku, što treba uraditi onaj koji ju pronađe?
 U Srbiji obilježavanje životinja organizira i prati Centar za markiranje životinja pri Prirodnjačkom muzeju u Beogradu. Sve slučajeve nalaza divljih životinja, pa i ptica, treba prijaviti njima s točnim mjestom i datumom nalaza, točnim natpisom na prstenu (ili nekoj drugoj oznaci) i podacima o okolnostima nalaza životinje (uginula, povrijeđena, je li puštena...). 
Kamo odlaze naše ptice i odakle dolaze kod nas? 
Panonska nizina je kao lijevak u koji se, na svojoj selidbi prema Africi, ulijevaju ptice, od Islanda do Sibira. Odavde se opet raspršuju i odlaze do krajnjeg zapada i juga Afrike, a istočno čak do Indije. Ptice koje sam ja prstenovao nađene su širom Europe, ali i u Gani, Nigeru, Maliju, Izraelu, a hvatao sam, primjerice, ptice s turskim, ciparskim, ruskim, norveškim, portugalskim i španjolskim prstenovima.
Kako postati prstenovač ptica?
Svake godine se organizira prstenovački kamp na Ludaškom jezeru. Najbolje je da oni koji to žele posjete taj kamp, sudjeluju u radu prstenovača i saznaju sve informacije o tome kada, gdje i pod kojim uvjetima će biti održan ispit za nove prstenovače.
 Mladunac gaka kvakavca, jedne vrste čaplje koje se gnijezde u Vojvodini, na čiju nogu je naš sugovornik stavio prsten dok je još bila mladunče u gnijezdu, u ptičjoj koloniji kod Bezdana, nađen je uginuo tijekom zime iste godine kada je prstenovan, u Gani. Od mjesta prstenovanja do mjesta nalaza preletio je najmanje 4750 kilometara. Ta ptica je završila svoj život, naizgled kao i milijuni drugih, ali su njezina krila odgonetnula jednu malu tajnu. Može li tko drugi, osim ptica i onih koji ih prstenuju, osjetiti koliko je naš planet zapravo pun tajni? Prstenovači ptica privilegirani su jer nositelje tih tajni mogu držati u ruci, a njihove tajne vrlo strpljivo otkrivati. Zato, kada nađete živu ili uginulu pticu s prstenom, znajte da ste i vi među privilegiranima, a tajnu žurno podijelite s ornitolozima.  
Marko Tucakov