Oko 100.000 hektara poljoprivrednog zemljišta bogatstvo je koje ima Grad Sombor. Ali čini se da ni to nije dovoljno jer ratarima uvijek fali po jedna brazda, po red kukuruza, pa se malo-po malo, od jeseni do jeseni odoravaju atarske ceste. I tako malo-po malo umjesto lenije koja je desetljećima prolazila kroz atar često ostane samo jedan uzan puteljak. Ili čak ni puteljak. Toliko je to uzelo maha da onima čija su briga te iste atarske ceste nije preostalo ništa drugo nego da udare tamo gdje su ljudi, pa i poljoprivrednici, najosjetljiviji – po džepu. A to udaranje po džepu u prijevodu znači da se za odoravanje atarske ceste pišu prekršajne prijave i naplaćuju kazne. Od 12.000 do 25.000 dinara i još uz to obveza uzurpatora je da uzoranu cestu vrati u prvobitno stanje. Ide se doslovno od atara do atara, od lenije do lenije i kontrolira, jer namjera je da se tome konačno stane na kraj. Ne samo odoravanju onih zemljanih lenija, već i odoravaju uz asfaltirane atarske ceste, koje pod teretom teških plugova i tanjurača također postaju sve uže i uže.
Ali čini se da će se morati izaći i izvan atara, jer malo-po malo nestaju i oni široki zeleni pojasevi duž lokalnih i državnih cesti. Sada se doslovno uz ceste kojima tutnje teretnjaci i automobili zeleni pšenica i raste kukuruz. Računaju valjda oni koji oru i odoravaju, što je ničije to je i svačije, pa zašto ne odorati metar ili dva. Kada se tih metar ili dva zbroje sa širinom njive uz cestu, eto nekoliko stotina kilograma kukuruza i žita pride. Pa kada se to zbroji s cijenom, eto dodatnih nekoliko tisuća dinara. Što onda ne iskoristiti? I što se tu sad netko čudom čudi? Takva pravila igre kod nas su postavljena odavno. Uzmi što možeš. Otmi što ne možeš uzeti. I što si bolji u tome, to si poželjniji u društvu, priznatiji roditelj u školi svoje djece, omiljeniji gost u omiljenoj kavani, rado viđen kupac u prestižnom dućanu... Nisu li takva pravila igre već odavno postavljena? Nemala razlika je samo što su nekome dostupni milijuni, a nekome par metara atarske ceste. 
Z. V.