Najveći događaj prošlog tjedna, što se tiče »našeg regiona«, kako vole reći mediji iz Beograda, svakako je bio dvodnevni »Samit EU i balkanskih zemalja, koje nisu članice Unije« održan u Sofiji. Ovaj sastanak na vrhu pripreman je dosta dugo i pažljivo. Plan je bio da se s predstavnicima balkanskih zemalja koje još nisu članice EU sastanu najviši rukovodioci ove organizacije. Glavne »zvijezde« su bili predsjednik Francuske Emmanuel Macron, kancelarka Njemačke Angela Merkel, i iako je Velika Britanija u procesu istupanja iz EU (Brexit) nazočna je bila premijerka Theresa May. Cilj sastanka je bio da se razmotre mogućnosti: što se može učiniti da se ubrzaju koraci ovih zemalja ka prijemu u članstvo EU. Prilikom planiranja sastanka, Španjolska je napravila malu »diverziju«, jer je njen premijer Rahoy izjavio da neće uopće prisustvovati sastanku jer je na nju pozvana »polupriznata država« Kosovo, koju Španjolska, pored još četiri članice Unije, nije priznala. Svima koji samo malo prate vijesti jasno je zašto je to učinila ova mediteranska zemlja, nekadašnja velesila. Naravno, zbog unutarnjih sukoba s pokrajinom Katalonijom koja je organizirala referendum o otcjepljenju od Španjolske. Problemi s Katalonijom, najbogatijom španjolskom pokrajinom, nisu počeli jučer. Korijeni sukoba sežu do napoleonskih osvajanja ali i ranije. I doista, španjolski premijer nije došao u Bugarsku, ali ipak je ova država poslala svoga predstavnika, koji je na koncu potpisao i zajedničku deklaraciju od 17 točaka. Kao što je to potpisao i naš predsjednik, koji se na nekoliko minuta sastao i s predstavnikom »polupriznate države« Kosovo.

Hladan tuš

Francuski predsjednik Macron svojim uvodnim govorom izazvao je među balkanskim kandidatima svojevrsni šok. Naime izjavio je da dok se ne dogovore o daljnjem učvršćivanju postojeće EU, neće biti proširenja, jer svaki prijem novih članica je samo slabio Uniju. Naime, da bi potvrdio vodeću ulogu Francuske, on je predložio nove reforme u cilju stvaranja neke »naddržave« koju neki nazivaju i Ujedinjenim Državama Europe (UDE), nalik na SAD, u kojima bi određene državne funkcije, vojsku, financije, sigurnost itd. iz državnih nadležnosti preuzela jedna zajednička vlada EU. On je za ovaj prijedlog iskoristio moment kada u Njemačkoj još nije formirana nova vlada, i normalno Angela Merkel nije ni mogla imati svoj stav. Sada je jasno da se ekonomski najmoćniji član ne slaže u potpunosti s francuskim kolegom. Najveći protivnici su trenutno članice Višegradske četvorke (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka) koje nisu spremne odstupiti od nacionalne države i ne podržavaju stvaranje UDE. Slično Macronu, jedan njemački političar je izjavio: »ako želiš izgubiti izbore, onda primi u EU jednu balkansku državu«. Šest balkanskih država su podijeljene u tri grupe: prva dvojka su Srbija i Crna Gora, koje su već započele proces udruživanja kroz »otvaranje pojedinih poglavlja pregovora«, s napomenom da je Crna Gora više napredovala nego naša patrija. Cilj je da do konca ove godine ove dvije države otvore sva poglavlja pregovora. Druge dvije države, Albanija i Makedonija, su nazvane »kandidatima za članstvo«, a Kosovo i Bosna-Hercegovina su dobili status »potencijalnog kandidata za članstvo«.

Situacija »na terenu«

Trenutno se Grčka i Makedonija spore oko imena države Makedonije. Grci se protive imenu Makedonija, pošto se sjeverni dio ove države isto zove Makedonija i to ne bez razloga. Naime, dio stanovništva sebe smatra Makedoncima i oni su 1948. godine u građanskom ratu podržavali komuniste. Poslije sloma »Marcosovog pokreta« masovno su bježali prvo u Jugoslaviju, a odande u Mađarsku i SSSR. Zato Grci tvrde da ako priznaju Makedoniju, onda će oni imati teritorijalne aspiracije prema Grčkoj. S Albancima je situacija drugačija, većina njih živi u pet država: »polupriznatom« Kosovu, Albaniji, Makedonija Grčkoj i Srbiji. Naši čelnici non-stop upozoravaju na opasnosti stvaranja »Velike Albanije«. Naravno, i ovo je fikcija poput »Velike Srbije«; o tome brine velika vojna baza SAD-a na Kosovu. Posljedice »političkog crtanja« granica 1920. godine i danas su prisutne. Zahtijeva se nastavak dijaloga Beograda i Prištine, što isto nije neki »mačiji kašalj«, a u BiH »međuetnička politička situacija se intenzivira«. Zašto je uopće sazvan ovaj Samit?! Ove zemlje kao tržište nemaju neki značaj, ali s druge strane imaju izuzetno veliki strategijski potencijal. Za »region« su zainteresirani, osim EU, i Kinezi (željeznica), Rusi i Turci. Predsjednik Turske Erdogan je u Sarajevu držao predizborni miting za Turke koji žive u EU, Turska će graditi autocestu Beograd – Sarajevo itd., a u sjeni se nalazi i SAD. Zapravo, EU je samo »stavila svoj žeton na kockarski stol« sa željom da i ona zaigra u ovoj kompliciranoj igri. Političkim problemima se ne žele baviti, ali su zainteresirani za infrastrukturu: ceste, željeznicu, digitalne mreže i kao usput bavit će se migracijama i organiziranim kriminalom. Mi samo trebamo čekati (eventualno) svanuće!