Kada bismo sada, ili bilo kada, napravili anketu među ljudima s ovih prostora s hipotetičkim pitanjem »što biste izdvojili kao reprezent mađarske umjetnosti novijeg doba?«, vjerojatno bi mnogima, nakon kraćeg razmišljanja, na um pale scene dijaloga između Pelikán úra i Virág elvtársa iz Krunskog svjedoka Pétera Bacsóa; skloniji književnosti možda bi se dvoumili između Béle Hamvasa ili Imrea Kertésza, a ljubitelji glazbe (rocka poglavito) na temelju osobnih simpatija opredjeljivali bi se za Omegu, LGT ili Republik. U svakom slučaju, vjerujem da bi Gusztáv u nekom zamišljenom »hijerarhijskom nizu umjetničkih vrijednosti« kod većine dobio tek neko sedmo-osmo mjesto, mjesto koje samo po sebi označava prosječnost, odnosno kako se to još uobičajeno kaže: »zlatnu sredinu«. I tko god bi tako naštelovao vlastitu skalu, ne bi pogriješio. Ne stoga što Gusztáv svojim kvalitetama ne zaslužuje više, nego stoga što osrednjost, kao nešto viša vrijednost od ništavnosti, oslikava samu suštinu njegovog lika.
Na televizijske ekrane bivše SFRJ, baš kao i u slučaju A je to, Gusztáv je stigao početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća posredstvom tadašnje Televizije Zagreb i, baš kao i češki dvojac šeprtlja, služio je za popunu programske sheme (uglavnom kada nije bilo dovoljno reklama, eh kako krasna vremena) da bi nedugo zatim svoje mjesto izborio i u udarnom terminu onoga doba za crtiće – u 19.15! Navikloj uglavnom na svjetski popularne likove iz produkcijskog studija Warner Bros publici, i odrasloj a napose dječjoj, prvi susret s njim vjerojatno je djelovao razočaravajuće, pa možda i odbijajuće. Ćelav i sredovječan, odjeven od glave do pete u »artističko sivo« (baš kao i Alan Ford u crno) Gusztáv se savršeno uklopio u sivilo svakodnevice koja ga okružuje sa svih strana, od stana, preko ulice do radnog mjesta. I obratno. A to baš, bar u početku, i nije bila najbolja preporuka za zabavu nakon eksplozivne dinamike što su iz sekunde u sekundu proizvodili američki humanizirani likovi.
Zabava je, međutim, i to ona usporena, Gusztávu poslužila samo kao forma kroz koju su autori – József Nepp, prije svega, a zatim i Attila Dargay i Marcell Jankovics – kirurški precizno profilirali lik vječitoga gubitnika pojedinca u svakodnevnom srazu sa Sustavom. Tako je Gusztáv u svakoj od 120 epizoda, koliko ih je u nekoliko valova snimljeno na Mađarskoj televiziji od 1964. do 1977., u svoj lik sublimirao »Stilske vježbe životnih situacija« iz kojih redovito izlazi kao poražena strana, bez obzira je li riječ o muškobanjastoj krupnoj supruzi (koja svojim psihofizičkim osobinama neodoljivo podsjeća na Šefovu ženu u Alanu Fordu), gomili manje vrijednih ljudi i od njega samoga ili pak strašnom Direktoru tijekom čije se rike Gusztávova glava na neobjašnjiv način transformira u glavu magarca, vola i sličnih dvo ili četveronožnih stvorenja.
Gusztávov život, siv i dosadan, po riječima njegovog duhovnog oca Józsefa Neppa (rođenog 1934., a umrlog prošle godine), preslika je mađarske svakodnevice šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U razgovoru za časopis Filmkultúra Nepp je prije dvanaest godina rekao kako je životna filozofija u njegovoj obitelji (ali i većine ljudi toga doba u toj državi, prim. a.) bila posve jednostavna: završiti školu i zaposliti se (nedostižni san većine mladih danas). Sve ostalo, a to je bilo sve samo ne izobilje i avantura, već će nekako doći. Neppov rodni Csepel (simbol teškoindustrijske Budimpešte i Mađarske općenito) sjajno je Gusztávu poslužio kao podloga za građenje osnova priče: živi u dosadnom braku, radi birokratski posao u nedefiniranom Impexu (nešto poput Čvarkova, Torbice i Boškića, samo puno produktivnije) i okružen je bezličnim tipovima. U razmjerno rijetkim tekstovima objavljenim na ovim prostorima Gusztáva (Miljenko Jergović ili Predrag Ž. Vajagić, recimo) redovito dovode u vezu s likovima Franza Kafke, Jozefa K. i Gregora Samse u prvom redu. Pa ipak, koliko god te usporedbe bile utemeljene (a jesu), njegovi osobni neuspjesi su zapravo savršena satirična tragedija jednog vremena i društva, a u širem kontekstu i civilizacije općenito. Zvučat će možda pretenciozno Neppove riječi da je, još dok je bio student na Višoj školi primijenjenih umjetnosti u Budimpešti, maštao o tome da stvori bolje (crtane) filmove od Walta Disneya. Ali, iako ni izbliza nije stekao takvu popularnost kao autor Mikija i likova oko njega, Nepp je za života mogao biti zadovoljan bar zbog dvije stvari: Gusztáv je svoju popularnost, preko Jugoslavije a kasnije i Zapadne Europe i Novog Zelanda, uspio probiti i kroz »željeznu zavjesu« ondašnjeg Istočnoga bloka i, što je još važnije, svojom je dubokom filozofijom svakodnevice trajno uspio pridobiti publiku koja i od zabave traži umjetnost. Jedan od načina na koji je to uspio svakako je i njegov univerzalni »jezik« u kom se tek na momente, i to vrlo rijetko, daju nazrijeti konture mađarskoga. Konkretnu satisfakciju autori Gusztáva dobili su 1982. u vidu nagrade Srebrna muha (Ezüst légy), a bilo koju od epizoda u bilo koje vrijeme možete, naravno, pogledati na youtubeu ili pak na tri dvd-ja u kojima je napravljen izbor od 51 epizode ovog sjajnog crtića.
Zlatko Romić