Nakon četrdeset godina privrženosti središnjoj hrvatskoj nacionalnoj kazališnoj kući, a dva tjedna prije odlaska u mirovinu, preminuo je Petar Šarčević (Subotica, 1935. – Zagreb, 2001.), istaknuti kazališni i televizijski redatelj, pedagog i dugogodišnji direktor zagrebačke Drame HNK, čovjek koji bez sumnje spada među osobnosti što su sudbinski prijelomno pridonijele presudnom oblikovanju kazališne scene u Hrvata – nakon završenog Pravnog fakulteta i Kazališne akademije u Zagrebu – do 1998. kada potpisuje svoju posljednju dramsku režiju u HNK [G. Senečić, Neobičan čovjek] postavio je na velikoj sceni i komornim pozornicama – više desetaka dramskih i opernih predstava. U matičnom kazalištu bio je i direktorom Drame u tri mandata, najdulje u povijesti te kuće nakon Josipa Bacha: dva od 1970. do 1978., a treći od 1986. do 1989. godine. U redateljskom pak iskušavanju i odmjeravanju s tekstom, kako uočava dugogodišnja bliska suradnica Snježana Banović, najviše su ga privlačile američke drame šezdesetih te hrvatska moderna i suvremena drama.
Tijekom rada na sceni bio je prepoznavan i priznat glede brižnog i redovitog pomlađivanja ansambla, pri tom angažirajući najveća hrvatska redateljska imena ili općeuvažene autoritete, za njihove »lidere na sceni« koji će uvijek naći dovoljno potrebne hrabrosti beskompromisno se i otvoreno suočiti s »nikada dostatnim« organizacijskim, umjetničkim i drugim poteškoćama što bez prestanka prate djelovanje ovog kazališta. O tome akademik Nikola Batušić piše s jakim razlogom jer je po njegovoj ocjeni »Petar Šarčević ostavio jasan i neizbrisiv trag na čitavom nacionalnom teatarskom prostoru ne samo u zamračenom gledalištu već i u kazališnom ravnateljstvu«.
Bez zadrške zaokupljen neiscrpnom magijom kazališta i scene »pasionirani se kazalištarac« Petar Šarčević ne opire kadgod su ga, uz zagrebačka, svojom scenskom moći, mogla i uspijevala privući zamračena gledališta i drugih kulturnih središta Hrvatske ili bivše države: osobito njegove rodne Subotice (gdje je režirao dvadesetak predstava u hrvatskoj i mađarskoj drami), nadalje Virovitice, Rijeke, Sarajeva, Mostara, Varaždina..., a iznad svega Osijeka i tamošnjeg HNK [Snježana Banović, Vijenac 206].
