Rijetki stari zapisi, a češće usmena kazivanja, protokom vremena sada već seoska predanja – svjedoče o postojanju dvije vjetrenjače u nekadašnjoj Pustari Žednik. Već odavno nema ni jedne... Srećom, ima ljudi koji ih se sjećaju, te slike o »krilatim divovima ravnice« nisu potpuno predane zaboravu. Od mnogobrojnih nekadašnjih vojvođanskih vjetrenjača danas ih je malo očuvanih, gotovo se na prste mogu izbrojati. Nestale su i žedničke... Davno, još u godinama po završetku Drugog svjetskog rata.
Gdje su se one nalazile? Jedna je bila u ataru s desne, a druga u ataru s lijeve strane bačkotopolskog puta. Bio je to lijep i zanimljiv pogled: kada bi se iz Žednika spomenutim putem pošlo u pravcu Bačke Topole, s obje strane puta u daljini su se uzdizale vjetrenjače s krilima na pogon vjetra (kako im i ime kaže) nad plodnim žedničkim njivama.

Djetinjstvo

Antun Jozić iz Žednika se dobro sjeća vjetrenjača, jer je u njihovom okruženju proveo djetinjstvo i ranu mladost (rođen je 1935. godine), a precizno zna i lokacije na kojima su se nalazile: 
»Od Slobode (lokalni toponim, naziv nekadašnjeg državnog poljoprivrednog imanja – prim. aut.) prema Novom Žedniku, to je bila Kakonjina vitrenjača, a s druge strane puta u njivama bila je vitrenjača bać Đure Hevera. Tamo di je bila Heverova vitrenjača još i sad ima cigalja u zemlji...«
Bio je tada dijete, te ne zna druge podatke o vlasnicima vjetrenjača, niti se ikada više susretao s fotografijama tih objekata, davno uklonjenih iz njiva. Jesu li uopće fotografirane žedničke vjetrenjače? Je li netko sačuvao snimke? Možda u pronalaženju starih slika iz prošlosti Pustare Žednik pomogne ovaj tekst. 
Prebirajući po uspomenama, Antun Jozić kaže:
»O Kakonjiju znam toliko da je bio imućan čovik i živio je u varoši. Sve je to tamo oko vitrenjače bilo njegovo. Imo je kopani bunar, pa je cio šor otaleg nosio vodu; to je bila izuzetna voda... Mi smo stali u Varginom salašu, tamo sam se rodio, Stari Žednik broj 66. Varga je bio drvar i imo drvare u Žedniku i Šandoru. Stojali smo tamo jedno 20 godina.«
U uspomenama je još veće mjesto pripalo Heverovoj vjetrenjači, o kojoj i danas pamti neke zanimljive detalje.
»Pa... bila je visoka jedno deset meteri i imala velika krila. Ni jedan gvozden klin nije bio u toj vitrenjači. Sve drveno... I zupčanici drveni. Kako je to bilo napravljeno! Ziđana od cigalja, krov pokriven šindrom. Narod je tamo nosio da se krupi i melje ječam, žito, kuruzi. I ja sam malo radio u Heverovoj vitrenjači prija neg što je srušena.«

Cigle u domu

Krila na vjetrenjači ostala su u nezaboravnom sjećanju po vrlo opasnim dječjim nestašlucima: ljuljali su se na velikim krilima ovih objekata na pogon vjetra!
»Sigrali smo se na vitrenjači. Znate kako je to uživanje bilo! A iđu naši iz varoši, matere i očevi, i vide nas izdaleka na krilima vitrenjače. Visoko smo, pa se daleko vidimo! Kako smo onda s roditeljima prošli, nije za pripovitku.«
Prvo je srušena Heverova vjetrenjača, vjerojatno 1948. godine, a sve do tada je radila. Cigle su zaprežnim kolima transportirane u centar Žednika, za izgradnju zadružnog doma. U tu svrhu rušeni su i drugi objekti u okruženju. U fondu Povijesnog arhiva Subotica pod nazivom »Zadružni domovi i seljačke radne zadruge u subotičkom srezu 1948-1949. godine« postoji bilješka sa zapisom »rušenje vetrenjače i salaša Kakonji u Žedniku za gradnju zadružnog doma Žednik«, ali osim ove bilješke nema detaljnijih podataka.
Antun Jozić je od malena radio na zemlji uz oca i tom pozivu posvetio je cijeli svoj radni vijek, mnogo dulji od uobičajenih. Prestao je obavljati poslove na zemlji tek nedavno. Sve vrijeme imao je konje i u poslovima koristio konjsku zapregu, a svoje umijeće prikazivao je i na takmičenjima risara i orača.
K. Korponaić