U osvrtima na aktualne odnose između Hrvatske i Srbije mnogo je izjava u medijima – političara, povjesničara, analitičara i javnih osoba. Svi oni tvrde, ali malo njih i dokazuje. Nakon što je Friedrich Hegel početkom 19. stoljeća na sveučilištu u Jeni predavao o svojoj intelektualnoj konstrukciji Fenomenologija duha, studenti su mu prilazili i govorili: »Ali, profesore, činjenice se ne slažu s Vama i protive se Vašem poimanju i tumačenju svijeta«. Hegel je odgovorio: »Tim gore po činjenice«.
U pitanju je anegdota, no upitajmo se jesu li riječi koje su izgovorene na medijskoj sceni u svezi aktualnih odnosa Hrvatske i Srbije one koje vrijedi izgovoriti ili možda ne bi bilo zgorega prilikom takvih javnih istupa pozabaviti se i činjenicama. Bez obzira je li intervjuiran o spomenutoj temi sljedbenik mislioca njemačkog klasičnog idealizma Hegela ili ne.
Ima li u Hrvatskoj ustaša?
Kroz te razgovore o napetosti u odnosima između Hrvatske i Srbije, koja malo-malo, pa dostiže alarmantnu razinu, stalno se provlači teza od strane srbijanskih sugovornika da su za aktualne vlasti, a zbog održanja te vlasti, u Hrvatskoj i Srbiji »ustašama potrebni četnici, a četnicima ustaše«, kako je to rekao i glumac Sergej Trifunović u emisiji HRT-a Nedjeljom u dva. Često se čuju i tvrdnje poput one Dragana Popovića, direktora beogradskog Centra za praktičnu politiku: »Poslije svega što se dogodilo proteklih godina ne vidim želju i namjeru da se suštinski nešto riješi, jer bi se onda prosto izgubio teren da se stječu laki, jeftini i populistički predizborni bodovi; kad god su neki izbori, u obje države vi imate takve priče. Jer, kada svoju politiku gradite na nacionalizmu i populizmu, i na stalnoj ugroženosti države i naroda, vama nije u interesu da izgubite ‘omiljene neprijatelje’, da tako kažem«.
Nešto tu nedostaje u izjavi Popovića. Nije rekao što je predmet suštinskog rješavanja napetosti između dviju država. Stižemo i do izjave direktora novosadskog Centra za regionalizam Aleksandra Popova koji tvrdi sljedeće, misleći na aktualne vlasti u Hrvatskoj i Srbiji: »Njima očito odgovara da ovakvo stanje duže potraje, zato što je lakše baviti se prošlošću, nego baviti se životnim problemima«.
Radi se o tome da je upravo predmet suštinskog rješavanja napetosti prihvaćanje činjenica iz prošlosti i to od strane srbijanskih političara i građana. Za početak, ako netko to još ne zna, u Hrvatskoj nema ustaša. Jako odavno. I što ćemo sad s raznim tvrdnjama? »Omiljenog neprijatelja« nema.
NDH se urušila zajedno sa svojim nacističkim pokroviteljem Trećim Reichom, a ustaška vojnica, vojska ustaške stranke u NDH i domobrani, regularna vojska NDH, djelovale su do poraza NDH u svibnju 1945. godine. Zločinci iz ustaške vojnice koji su izbjegli zarobljavanje pokušali su 1947. i 1948. terorističkim i diverzantskim akcijama organizirati ustanak protiv novih vlasti FNRJ radi obnove NDH. Uhapšeni su u akciji Gvardijan, koju je provela Uprava državne bezbednosti i osuđeni, a nekoliko zločinaca je likvidirano kasnijih godina u inozemstvu od strane agenata Udbe, bez suđenja.
Izraz ustaša se u pejorativnom značenju koristio dugo godina nakon Drugog svjetskog rata od strane jugoslavenskih vlasti za separatističko orijentiranu hrvatsku političku emigraciju, dok se devedestih godina u vrijeme Domovinskog rata, uostalom kao i danas, koristi od srbijanskih šovinista kao pogrdno označavanje Hrvata općenito. Treba i sada reći da se dio hrvatske političke emigracije koristio i terorističkim metodama, ali treba reći i da u Hrvatskoj nema ustaša i to jest tako. Činjenica je i da postoji šaka jada ultradesničara kakvi su članovi Autohtone Hrvatske stranke prava. O tome brine policija. Tako je nedavno hrvatska policija uhapsila predsjednika ekstremno desne stranke A-HSP Dražena Keleminca u Jasenovcu, gdje je namjeravao izvesti performans sa svojim crnokošuljašima tijekom državne komemoracije za žrtve zloglasnog ustaškog logora smrti.
I zaista je precizno rekao gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić uoči posjeta predsjednika Vučića Hrvatskoj u veljači ove godine, komentirajući medijske napise u srbijanskom tisku, kada je rekao da »Vučića neće dočekati ustaše, jer ih u Zagrebu nema« i pojasnio: »Dok god najavljuju da će Vučića u Zagrebu dočekati ustaše, ozbiljan dijalog nije moguć. Dijalog između ustaša i četnika kao historijski poraženih nije moguć. Ali dijalog između Srba i Hrvata je moguć i potreban. Jer druge alternative nema«.
Tko to treba »spustiti glavu«?
U nedavnom intervjuu za Jutarnji list predsjednik Pokreta slobodnih građana Saša Janković je izjavio, misleći na Srbiju i Hrvatsku da su »naše zemlje taoci kontroliranog konflikta«, pa je dodao: »Kod nas se gledaju pojedinačne istine. A istina u cjelini je porazna za sve. Gotovo svi narodi s prostora bivše Jugoslavije – od Slovenaca, preko Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca, trebaju spustiti glavu zbog događaja iz konflikata tijekom devedesetih«.
Devedesetih jest bio rat, ali Jankoviću je izgleda teško izgovoriti da je u hrvatskoj Domovinski rat bio obrambeno-osloboditeljski za neovisnost i cjelovitost hrvatske države i da su u tom ratu poražene agresorske velikosrpske snage, pa tako i Srbija. Naravno da Janković ne navodi zbog čega bi, primjerice, Hrvati trebali spustiti glavu zbog događaja iz tog rata.
Janković je u intervjuu rekao i da je u Srbiji danas u tijeku »šešeljizacija«, pa je dodao: »Koliko znam, imate i vi u Hrvatskoj svoje šešelje, samo ne toliko upečatljive.« Pa ako već zna, zašto nije naveo bar jedno ime neupečatljivog »Šešelja« u Hrvatskoj? No, možda Janković, u te neupečatljive ubraja petorazrednog stihoklepca Marka Perkovića, poznatijeg kao Thompson, izvođača pjesama i s tobožnjom domoljubnom tematikom.
Jedno je sigurno – Srbija se nije suočila s činjenicama iz novije povijesti, niti s osobama koje i danas prema Hrvatskoj upućuju huškačke poruke. Spominjati sad izjave ministara Vulina i Dačića ili zastupnika u srbijanskom parlamentu Šešelja? Ne sjećam se da je ijedan ministar Vlade Hrvatske ili saborski zastupnik, bio bilo kojom prigodom nepriličan u svojim izjavama prema Srbiji niti insinuirao bilo što neprihvatljivo, kao spomenuti srbijanski ministri.
Netko će reći – ništa novo u svezi huškačkih poruka, blaćenja i kleveta. Nažalost, jest tako, samo što su takve poruke u ne tako davno vrijeme bile kobne. Primjerice, to oslikava i slučaj pobjede Vojislava Šešelja 1990. godine u Rakovici, gdje je za protukandidata imao književnika Borislava Pekića. Šešelj je već tada podilazio najnižim nagonima mase, simpatizerima poraženog četničkog pokreta i gubitnicima tranzicije. A bilo je mnogo takvih govora i izjava raznih političara i uslijedio je nastavak. Srbijansko društvo je duhovno devastirano svojom ulogom u ratovima 1990-ih, što je mnogo veća cijena od materijalnog opustošenja koje se također dogodilo. No, u aktualnom javnom diskursu to se još decidirano ne priznaje kao važan razlog napetih odnosa između dviju država.
Hrvatski antifašizam
Stižemo sada i do teze o »fingiranom sukobu«. Govoreći za novinsku agenciju FoNet politolog Miloš Ćirić iznio je stav kako je rješenje problema između Hrvatske i Srbije lako rješivo, ali ne sada, u trenutku dok su »na vlasti u obje zemlje predstavnici ratnih politika tijekom devedesetih«. Naravno da Ćirić nije obrazložio što bi prema njegovom mišljenju trebala značiti »ratna politika« u Hrvatskoj devedesetih i »ratna politika« u Srbiji tih godina, ali je bar naznačio i općepoznatu činjenicu: »Opasan je svaki sukob, makar i verbalni s bilo kojom državom, posebno u regiji koja je još osjetljiva i koja je u postkonfliktnom stanju«.
Za istu agenciju historičar Čedomir Antić je ocijenio da će Hrvatska morati nadvladati sadašnje loše ekonomsko stanje ili će se suočiti s »ozbiljnim krizama i problemima«. Razumna ocjena, ali što kaže u nastavku Antić? Kaže sljedeće: »I tko je kriv? To je vrlo jasno. Pošto više nema Srba, krivi su neki Hrvati. A pošto je potrebno da nacionalni pokret bude jedinstven, onda je to Srbija«, pokušava nas uvjeriti Antić. Koliko znam, Srba ima u Hrvatskoj i koliko znam u Hrvatskoj se ne spominje Srbija za nekakvu krivnju u svezi gospodarstva.
Govoreći o političkim igrama krize, politolog Ćirić kaže da je u pitanju fingirani sukob koji se periodično ponavlja i služi vlastima u obje zemlje. Ćirić ne navodi ni jedan primjer prividnog, izmišljenog sukoba koji je potenciran i stavljan u prvi plan od strane hrvatske države. Ne navodi ni stvarna huškanja građana Srbije protiv Hrvata od strane raznih političara, mada ih ima pregršt, od onih koji, kako bi to Ćirić rekao »jašu nacionalistički narativ«.
Možda bi dobar početak za javni diskurs o napetim odnosima između Hrvatske i Srbije za one koji govore o tome sa srbijanske strane bilo iznošenje činjenice da izvorišni dio Ustava Hrvatske kazuje da je moderna hrvatska država nastala na temelju ZAVNOH-a i antifašističke borbe, nasuprot NDH-a. Preambulu je napisao partizanski komesar i najmlađi general Titove JNA i prvi predsjednik nezavisne Republike Hrvatske Franjo Tuđman.
Valjalo bi i da tu činjenicu i HRT objavljuje umjesto televizijskih reklama, jer bi se onda poprilično umanjila mogućnost sramotnog vandalizma da prošlog vikenda na pulskom kupalištu niknu fašistički grafiti – »Ubij Cigana«, »Srbe na vrbe« i »Ubij Srbina« s fašističkim i ustaškim znakovljem.
Život je zeznuta pojava? Nije. Bog daje odgovore, a vrag izgovore.
Zvonko Sarić
