John Maxwell Coetzee (Kuci) je južnoafrički pisac. Godine 2003. dobio je i Nobelovu nagradu za književnost. Iz njegova bogatog opusa izdvojit ćemo djelo koje možemo ubrojiti u robinzonade. Robinzonade su začete kao putopisi, a potom su se proširile na roman, film… Roman Daniela Defoea Život i čudesne pustolovine mornara iz Jorka dao je ime književnom mitu. (prema: Robinzon Kruso, mit o Robinzonu Krusou – M. Radović, u Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturi, Akademska knjiga, Novi Sad 2011.)
Roman Gospodin Foe Johna Coetzeea zahvaća duboko u tekst Defoeovog Robinsona Crusoea, a njegovim posredstvom i u biblijski tekst. Preispitujući odnose između književnosti i povijesti, između fikcije i stvarnosti nudi mnoštvo otvorenih pitanja, za čijim odgovorima i sam traga. Odgovor koji se javlja kroz roman Foe jest uvjerenost kako čvrsta granica između povijesti i književnosti ne postoji. Prave odgovore je teško naći, jer su i povijest i književnost ljudske tvorevine podložne stalnim promjenama i drugačijim tumačenjima.
Roman Foe stavlja pred čitatelja brodolomnicu Suzan Burton. Susan Burton, u želji da napiše priču o životu brodolomnika na pustom otoku suočava se sa saznanjem da se pisanje povijesti i literature ne razlikuju mnogo. Ona želi napisati istinitu priču, ali nikako ne može doći do cjelovite istine. Kapetan broda koji ih je spasio predlaže joj da svoju priču ponudi nekome tko će je preraditi i dopuniti da bude ugodna za čitanje. U međuvremenu, svoju priču Susan će ponuditi jednome piscu.
Coetzee svoju junakinju izbacuje na pješčanu obalu, ne dajući uvod u ranije događaje. Junakinja romana je žena, brodolomnica i priča dobiva novi tijek. Susan Burton, prva brodolomnica kojoj je dano da ispriča svoju priču postavlja pred čitatelja mnoga pitanja. Prvo od mnogih pitanja koja Coetzee predočava jest kako to da u pričama iz 18. stoljeća nema žena, a pogotovo brodolomnica?
Junakinja Susan paralelno plete priču o ženi, ulozi majke koja je tragajući za svojom kćeri dospjela na taj otok. Susan Robinsonu, ne bez ironije, kaže kako bi dobro bilo da ostave kakav zapis o sebi, ako svi umru na tom otoku, da jednog dana netko pusti suzu čitajući o njihovoj sudbini. Ona smatra da bar imaju dovoljno vremena kako bi mogli detaljno zapisivati svoju priču. Robinson joj se protivi svojim stavom da ništa što je zaboravljeno nije vrijedno pamćenja.
Coetzee u svom romanu nudi drugačije razmišljanje, u ljubavnom odnosu između Foea i Susan Burton, ona se pita jesu li muškarac i žena izvan riječi. Riječ, govor i jezik se promišljaju i u mnogim drugim aspektima. Kada Susan Burton uvidi da Petko nema jezik i da ga je Robinson naučio razaznavati samo nekoliko engleskih riječi, čudeći se zaključuje: »Govorite kao da je jezik neko životno prokletstvo«. Susan smatra da bi Robinsonu i Petku život na otoku bio ugodniji da ga je Robinson na neki način naučio koristiti jezik. Pokušavajući saznati od Petka kako je izgubio jezik, Susan mu crta moguće scenarije po kojima se to dogodilo i isplazi jezik kako bi mu pokazala na što misli, a zatim se pita što to znači među afričkim ljudožderima kojima, vjeruje, Petko pripada – je li to možda znak za nešto sasvim drugo. Učeći Petka prepoznavanju predmeta po tome što ona izgovara, Susan želi izgraditi most od riječi, kako bi se Petko jednog dana mogao vratiti u stanje prije nego što je ostao bez jezika, kada je živio uronjen u žamor riječi. Ne možemo ne zapitati se je li Petkov nedostatak zapravo simbolička nemogućnost sporazumijevanja. Možda je Petko, koga smatra ljudožderom, za Susan toliko dalek da ne mogu međusobno pročitati znakove, kodove svojih kultura i civilizacija? Razmišlja o tome kako i mnoge velike riječi koje ona izgovara Petku ništa ne znače. Petko, rob, koga ona želi osloboditi i poslati u Afriku ne zna ni što je sloboda. Za njega je to samo još jedan šum koji izlazi iz njenih usta. Susan muči ta nemogućnost sporazumijevanja s Petkom, ona žudi za razgovorom: »Kažem da žudnja za uzvraćenim govorom nalikuje žudnji za nečijim zagrljajem«.  
Klara Dulić