U svijetu je oduvijek postojalo mnoštvo religija i pokreta uz koje su ljudi pristajali prihvaćajući njihove ideje i programe. I danas, iako dominira nekoliko velikih religija, opstalo je mnoštvo manjih na koje ljudi prelaze tragajući za istinom koja ih nadilazi i ne mogu je dokučiti, ali i tragajući za Onim koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Kršćanstvo je prema broju pristalica najveća svjetska religija. No, ono je zapravo mnogo više od religije, ono je vjera, jer je susret sa živim Bogom. Stoljećima proganjano, zabranjivano i obescjenjivano kršćanstvo nije slabilo, nego jačalo i širilo se. To je bilo moguće jer je ono djelo Božje, zajednica onih koje povezuje vjera u Isusa Krista, Sina Božjega, a ne samo skup nekakvih ideja i moralnih normi. Ono snažno što proizlazi iz vjere i iz čega vjera proizlazi i čini neraskidivu vezu unutar kršćanstva je ljubav – ljubav Božja prema svome narodu, ljubav vjernika prema Bogu te bratska ljubav koja povezuje kršćane međusobno. U toj trostrukoj ljubavi kršćanstvo je ostalo nepobjedivo i postojano do današnjeg dana.
Vjerovati u Božju ljubav
Riječ Božja koju Crkva razmatra u uskrsno vrijeme govori nam da bit kršćanstva ne tvore nikakvi moralni principi. Njegova bit nalazi se u vjeri u Božju ljubav. Kako vjerovati u nju kada je u današnjem svijetu ta riječ postala klišej, istrošena od pretjerane uporabe, uglavnom pogrešne i uzaludne? Ljudi se osjećaju toliko usamljeno i neljubljeno, nesretni su i depresivni. Ljubav je postala kao veliki napuhani balon u kojem nema ništa, ispražnjena od svog temeljnog značenja. I kako u svijetu u kojem manjka istinske ljubavi vjerovati da nas ljubi Bog koji nam je nevidljiv i nedokučiv?
Sveto pismo nam svjedoči da se može ljubiti Boga kojega nitko nikada ne vidje, jer je Bog svoju ljubav prema čovjeku očitovao mnogo puta na različite načine. On se počeo čovjeku objavljivati upravo iskazujući mu svoju ljubav. Ljubio je svoj narod Izrael, izbavio ga iz Egipta i hodio s njim kroz njihovu povijest koja je postala povijest ljubavi Boga i čovjeka. Izrael je napuštao Boga, okretao mu leđa, ali Bog ga je ljubio i strpljivo čekao da mu se vrate. Tako se ovaj narod bezbroj puta osvjedočio o silnoj Božjoj ljubavi, a Stari zavjet nam je svjedok da Bog uistinu ljubi čovjeka i da čovjek može ljubiti Boga.
Bog se naposljetku objavio čovjeku u svome Sinu Isusu i tako se učinio vidljiv ljudskim očima. I kako sam Isus kaže, tko je vidio njega vidio je Oca, a vidio je i veličinu Očeve ljubavi prema svojim stvorenjima očitovanu u žrtvi svoga Jedinorođenca. Oni koji su susreli Božjeg Sina, koji su susreli Božju ljubav u njegovoj osobi, postali su pronositelji Riječi, svjedoci i uprisutnitelji te ljubavi. Oni nisu bježali od svijeta koji ih je progonio i odbijao primiti njihovo svjedočanstvo, nego su ostali u svijetu. Ali, nisu se s njim ni stopili, jer Božja ljubav koja je taknula njihovo srce zauvijek je promijenila njihov život, te njome vođeni nisu mogli prestati biti svjedoci. Zato je njihovo svjedočanstvo bilo nezaustavljivo.
I mi trebamo biti svjedoci
Božja ljubav treba svjedoke i u modernom svijetu, treba mjesto gdje će čovjek osjetiti tu ljubav i uz nju pristati. To mjesto svjedočenja i njene najsnažnije prisutnosti treba biti Crkva, Božji narod. To ustvari znači da svatko od nas treba biti svjedok i pronositelj te ljubavi koju primamo i od koje živimo. I opet pitanje kako? Svjedočiti možemo samo ono što smo doživjeli i osjetili, a da bismo osjetili potreban je susret. Da bismo osjetili ljubav Božju, ne možemo sjediti skrštenih ruku i govoriti da smo kršćani. Potrebno je tražiti Boga u molitvi, sakramentima, Svetom pismu, u različitim pobožnostima. I svatko će u tom traganju na drugom mjestu i na drugačiji način osjetiti najsnažniju njegovu prisutnost koja će mu dodirnuti srce i promijeniti život. Kada se dogodi taj trenutak, svatko će znati da je to dodir Božje ljubavi i iščeznut će pitanje »A kako ću ja ljubiti Boga kada ga ne vidim i ne osjetim?« i čovjek će znati da ga ljubi iako to možda neće moći objasniti.
U Crkvu, tj. u svjedoke Božje ljubavi, ubrajamo se svi mi i na svima je odgovornost donijeti tu ljubav modernom svijetu. Zato moramo krenuti u potragu za Bogom, izaći iz učahurenosti vjerskog formalizma i tragati neumorno dok ne osjetimo susret u svom srcu. Onda ćemo moći biti hrabri i nepokolebljivi svjedoci kakve Krist treba u ovom svijetu.
