Faljnis, čeljadi moja. Jeste l se vi već oduvali od svetog Jose rabadžije i kojikakog kuvanja i pečenja, s čim se puni trbu? Ja borme ni sad ne možem doć sebi. Te proštenje na Đurđinu, pa ondak ono ilo na žeravi, te kuvano u bograču, ta samo i i pi. A borme nema više posla da se čovik ima di izduvat i potrošit tu masnoću. Kazo sam ovoj mojoj da skuva malo paradičkom čorbe al brez zaprške, već me počela nika nesvist vaćat, mislio sam da će me već strefit guta od ila. To malo posla oko namirivanja josaga i švraganje po avliji ne mož poništit onoliko ilo, a borme i piće. Doduše, ode kod nas u Ivković šoru bilo dosta mirno, bilo je varošana u gostima, svima lipo, te vaki nam bio salaš, te naki, al sve je to divan u vitar. Niko nije izdivanio da će se vratit natrag, lipče njim u varoši; ne triba ni ložit, ne triba ni kuvat, sve naruče gotovo, a samo da je zadosta novaca. A i nji kad zafali, ovi mladi lipo odu koji misec u inostranstvo, tamo malo peru staru čeljad, spremaju valjda avlije, razvrstavaju, kaže mi jedan moj pajdaš, đubre, kose travu isprid kuća i eto novaca ma otkaleg. Sve je to lipo, čeljadi moja, velim ja vama al sve to mož čovik i ode radit. Na priliku, avlije ne mož spremit ni za dvi nedilje, naše reke i potoki gledim na televiziji su pune raznoraznog đubreta, boca, stari šporelja i drugi andromolja, a niko ji ne čisti. Al nam svist proradi tek u tuđoj državi, pa vi vite kaki smo svit. Kad odu tamo napolje, do žute banke divane da moraju platit fajin fajti poreza i kojikaki dažbina, a ode bisne i na to što su potrošili na ilo. Tamo vele nema borme radenja na crno, a kod nas se, sve se bojim, samo tako i radi. Kad bi malkoc bilo pameti, moždar da za nadnicu ne triba dat državi još jednu već samo jedan frtalj, i kod nas bi bilo manje tog takog posla ispod ruke. Al to kanda kome zdravo godi pa ne dira u taj divan. Doduše, ni ja ne volim kojikake reštancije, izmišljene i neizmišljene; na priliku odvodnjavanje ni vidit ne volim. Stalno ga plaćam, a ono kad dođe proliće kanal kojeg su mi raskopali priko njive nisu ni sad platili, ima već 45 lita, a on uvik prazan. Kuruzi mi budu kugod čiklandi kad je suša, a uvik je ode kod nas suša. Eto na priliku niki dan pada u Somboru ko luda, a kod nas ni kap. Puca zemlja, da upadne brica u puklinu očla bi valjdar do Kine. Al šta ćeš, kaki smo taki smo, uvik nam tuđe slađe pa makar naše sve propalo. Ja borme moram navalit na poso ovi dana, triba odljučivat prasice a nisam izopravljo svinjak pa nemam di. Kandar ću i morat izdat pod arendu kako je krenilo. Moram se latit pa opravit, nema mi druge. Veli mi Joso da ištem brezpovratna sredstva da i to daju, al ha-ha, ko će to dat meni, običnim čoviku? Taka sridstva, čujem, doduše dobijaju kojikake velike gazde, blizo vatri, pa moraju bit u partiji. Baš će kogod dat Braniši! Nema od tog ništa neg zasukat rukave, zakuvat lipo blata i umazat, dok drži nek drži, što kazo moj dida »krpež kuću drži«. Ajd, zbogom, čeljadi moja.