Već godinama unazad početkom proljeća u »prometnoj prirodi« ponavlja se jedna ciklična pojava: odnekud izmili na desetke motorista i svojim poput komaraca dosadnim zvukom daju do znanja da će na ulice Subotice unijeti dodatni nemir, a ponekad i kaos. Turiraju momci, daju gas do daske od semafora do semafora, voze na jednom kotaču i smišljaju još drugih opačina da u besciljnom kruženju po središtu grada privuku pažnju na svoj besmisao, ne razmišljajući o tome kakve posljedice mogu nastati nakon što projure preko zebre ili pak zbog opasnog preticanja ili uguravanja u kolonu s lijeva ili desna, njima, ko budali, svejedno.
Dobro, poslušamo li savjet Sergeja Trifunovića da »stanemo pred ogledalo« u odrazu ćemo zacijelo vidjeti sliku da nisu ni svi motoristi takvi kao u opisanom uvodu; vidjet ćemo i da to nije samo specifičnost Subotice, vidjet ćemo da pravila u prometu svakodnevno krše svi: i vozači i biciklisti i pješaci, pa i mi sami bez obzira na to u kojoj se ulozi u određenom trenutku nalazili. Ali, isto ćemo tako vidjeti i da grupe iz kategorije motorista prednjače u svojoj bestijalnosti i primitivizmu koje s dvije noge iz kuće prenose na dva kotača na ulicu. I ma koliko razumio potrebu ovih nesretnika da svoj višak testosterona razblažuju u oktanima, a frustracije gasom, građanin obični će – posebno ukoliko na zebri u posljednjem trenutku izbjegne direktni kontakt s njima – svoj početni bijes vrlo brzo usmjeriti na pravu adresu: prema stvarnim krivcima za stanje kakvo već godinama imamo na ulicama ovog grada. Pogađate, riječ je o prometnoj policiji.
Koje, naravno, nikada nema na trasama koje su za svoje divljanje u prometu odabrali vlasnici skupih motora, baš kao da im je tata za privatnu uporabu izgradio cijeli asfaltni ring na Radijalcu ili oko parka na Trgu žrtava fašizma. Posebno zanimljiv detalj u ovom dijelu svakako je činjenica da vandale na dva kotača vide (i, nažalost, čuju) svi osim prometnih policajaca koji su nerijetko zauzeti daleko ozbiljnijim poslovima: u pol bijela dana utvrđivanjem ima li natovarena nénika propisno svjetlo na svom starom biciklu ili pak čekanjem u zasjedi, po mogućnosti stranaca, kako bi se ispunila dnevna kvota predviđenih kazni. U takvoj situaciji čovjeku, htio-ne htio, prosto dođe žao zastupnika u Skupštini Srbije koji su za sitne novce utrošili dane i dane na pripremu novog Zakona o prometu, koji kaže da se, primjerice, kazne za prekoračenje brzine kreću u rasponu od 3.000 do 120.000 dinara, plus upisivanje određenog broja kaznenih poena, plus zabrana vožnje u određenom razdoblju. Ne sumnjajući u to da su i ovog puta prilikom donošenja odluke bili motivirani isključivo interesom za opće dobro, jadni zastupnici očito su previdjeli jedan sitan a tako ljudski detalj: na putu provedbe zakona u praksu ispriječio se strah od zaplašivanja komaraca (s početka teksta). Stoga možda ne bi bilo loše kada bi se ovom zakonu pridodale i kaznene odredbe za one koji su zaduženi kažnjavati one koji svojom vožnjom remete mir i ugrožavaju život svih oko sebe.
Z. R.