Srbijanska politika je realni svijet, koji se čak ni uplivom manihejstva ne bi mogao prepraviti u nekakvu rajsku dolinu. Nemojmo se zavaravati, nema naravno rajske doline na ovome svijetu, ali radi se o tome, promišljajući ne tako davnu i aktualnu srbijansku politiku, kako ovdašnja politika uporno tvrdi da je voda suha i da je kamen mek. Mogu li se ovdje stvari racionalno objasniti? Teško. Primjerice, Slobodan Milošević je dobijao izbore početkom devedesetih, kada su plaće bile pet maraka, a mirovine dvije marke. Socijalistička partija Srbije je devedesetih dobivala izbore, mada je Milošević koalicijski surađivao s onima koje je prije 1992. nazivao »snagama kaosa i bezumlja«. U to vrijeme glasnogovornik SPS-a, govornik u ime drugih, bio je sadašnji srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić.
A što se događa sada? Je li i danas na djelu kolektivna suspenzija realnosti? Uzmemo li u obzir godinama puzajuću egzistencijalnu paniku ne malog broja građana u Srbiji, narastajuću političku bezvoljnost građana i tako često zatvaranje očiju pred političkom realnošću u Srbiji,  uz medijska navođenja na razne strahove, nije nimalo čudno da su na političkoj sceni moguće, blago rečeno, neprilične izjave i stavovi Dačića o Hrvatskoj. Jest u pitanju i natjecanje tko će biti najveći jastreb srpske politike: Vulin, Šešelj ili Dačić, ali za taj trojac važi jedno – dizanjem halabuke, ustvari okreću glavu od stvarnosti, jer ih plaši.

Dačićeva preporučena pošta

Nedavno je hrvatski državni vrh odlučio da se neće ići na dodatne mjere prema Srbiji, pa tako ni na povlačenje hrvatskog veleposlanika u Beogradu Gordana Bakote. Podsjetimo, koncem travnja, srpska Vlada je odlučila nepoželjnim proglasiti ministra obrane Damira Krstičevića, kao kontramjeru zbog proglašavanja srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina za personu non grata u Hrvatskoj. 
Premijer Aleksandar Plenković, koji je 1. svibnja u Okučanima nazočio obilježavanju 23. obljetnice vojno-redarstvene akcije Bljesak, komentirao je i odnos Hrvatske i Srbije.
»Nitko nikad iz Hrvatske nije davao izjave poput Aleksandra Vulina i nitko od zastupnika u Saboru nije oskrvnuo srpsku zastavu – to je nemoguće. S te strane mislim da varijanta da smo jednaki ne stoji. Toga moraju biti svi svjesni, i hrvatski mediji i javnost. Nismo u ovoj priči isti, niti smo bili ni devedesetih«, kazao je Plenković i naglasio kako je »ova Vlada jasno povukla svoje poteze i u retorici – i nikad nitko nije koristio odnos sa Srbijom u unutarpolitičkim prepucavanjima«. 
Onda je početkom svibnja srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić ušao u verbalni rat s hrvatskim premijerom Plenkovićem, kojem je otvoreno poručio da »nismo jednaki, jer Srbija nije bila na strani Hitlera i nismo vršili holokaust nad Židovima«. Nastavilo se izjavom Dačića da će Srbija uskoro Hrvatskoj poslati imena i prezimena 20.000 djece koja su ubijena u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za beogradske Novosti Dačić je rekao da će popis žrtava poslati preporučenom poštom. 
Kosa mi se podigla na glavi dok sam čitao tu Dačićevu izjavu, koja je užasna politička zloupotreba stradanja. Do groze je prozirna ova upotreba žrtava u propagandne svrhe. I spominjati uz to preporučenu poštu? Pa zar je Dačić, glasnogovornik Miloševića devedesetih, zaboravio 1991. godinu, kada su razni srbijanski političari izjednačavali hrvatstvo s ustaštvom i pripremali rat, trujući izjavama kako su Hrvati nakon pola stoljeća Srbima namijenili nove jasenovce.
Jest, Jasenovac je bio zločin, neljudskost, ali kako to da socijalist Dačić ama baš nikada ne spomene antifašizam u Hrvatskoj? Možda Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske? Ili Vladimira Nazora? Mene nacionalizam baš lijepo preplavi kada ponovno čitam o bitki na Sutjesci, gdje su najbrojniji dio partizanskih snaga bili Hrvati.
No, srbijanskom šefu diplomacije odgovorio je Plenković. »Hrvatska je odgovorna država. Želimo prije svega otvoriti nove stranice suradnje sa svim susjednim zemljama i odlučno odbacujemo ovu negativnu retoriku koja dolazi i koja je skandalozna, u biti od jednog ministra vanjskih poslova koji je poznat po tome što je jedan neuspješni šlager pjevač«, rekao je premijer, a na novinarsko pitanje da komentira izjavu Dačića da je Hrvatska bila saveznica Hitlera, a Srbija nije, Plenković je rekao: »Mi se na takve izjave ne želimo uopće osvrtati, nego voditi europsku politiku i politiku dobrosusjedske suradnje sa svima onima koji uvažavaju civilizacijske europske standarde i tu je ta ključna razlika.«

»Velika sramota«

Umijeće govorništva je nažalost izgubilo ugled koje je imalo u prošlosti. Opet nažalost, danas se pod retorikom podrazumijeva i praznoriječje. Retoriku razni političari koriste s ciljem poticanja određenog stanja u društvu. Tako retorika može biti pokretačka ili rušilačka, a upitajmo se je li za pojedine današnje i ovdašnje političare istina kao takva pod znakom pitanja? Ili se istine baš i ne treba držati uvijek – nego od prilike do prilike? Primjerice, Dačić je više puta izjavljivao da je rehabilitacija Dragoljuba Draže Mihailovića  »velika sramota« i da je protiv rehabilitacije Milana Nedića, ali se nije iz petnih žila suprotstavio spomenutim rehabilitacijama niti ga smeta da Socijalistička partija Srbije, čiji je predsjednik, bude u koaliciji sa Srpskom naprednom strankom, koja ne da se nije iz petnih žila odupirala, nego je nakon rehabilitacije Mihailovića 2015., ocijenila da u Srbiji suviše dugo traju podjele iz Drugog svjetskog rata i da je došlo vrijeme da se one okončaju. Valjda bez obzira na spominjanu »veliku sramotu«. No, razna udruživanja – svatko sa svakim, nije ništa novo na ovdašnjoj političkoj sceni.
I baš u vrijeme dok traje proces rehabilitacije Nedića u Višem sudu u Beogradu, Dačić je izjavio, pravo iz Indije, gdje je bio u posjetu, da Hrvatska i Srbija nisu iste, ističući da je razlika u tome što Srbija u Drugom svjetskom ratu nije bila uz Hitlera i provodila holokaust. 

Konzulat NDH-a u Beogradu 

Je li to istina? Kao prvo – Srbija je bila marionetska tvorevina u vrijeme Drugog svjetskog rata, a Milan Nedić je bio predsjednik marionetske Vlade u okupiranoj Srbiji od strane Trećeg Reicha. Predsjednik marionetske Vlade postao je 29. kolovoza 1941., a podsjećanja radi, sisački narodnooslobodilački partizanski odred je formiran 22. lipnja 1941. Bio je to prvi antifašistički odred u Hrvatskoj i u okupiranoj Jugoslaviji. Nadam se da ovaj podatak govori i Dačiću da se u antifašistički pokret krenulo prije svih u Hrvatskoj. 
Kao drugo – u provođenju sustavnog istrebljenja Židova i Roma, holokausta u okupiranoj Srbiji, ključnu ulogu imala je kvislinška Nedićeva Vlada, čija je policija i žandarmerija intenzivno pomagala nacistima pri uhićenjima. U Nedićevoj Srbiji Vlada je dekretima provela odluke okupacijskih vlasti o gubljenju prava na rad Židova i Roma, a sva njihova imovina proglašena je vlasništvom Srbije bez naknade. Većina uhićenih je likvidirana u koncentracijskim logorima Sajmište u Beogradu i Crvenom krstu u Nišu, a već u kolovozu 1942., Srbija je, među prvim državama u Europi, proglašena Judenfrei, što je bio nacistički izraz za područje »očišćeno« od Židova.
Kao treće, za one koji to ne znaju, marionetska Srbija imala je diplomatske odnose i s Nezavisnom Državom Hrvatskom, tako da je u Beogradu bilo i djelovalo Konzularno predstavništvo NDH-a. Na zgradi u samom centru Beograda stajao je grb s ustaškim znakom. Od travnja 1941. do sredine listopada 1944. godine postojali su diplomatsko-konzularni odnosi između Nedićeve Srbije i NDH-a, a tijekom te četiri godine nije zabilježen nijedan napad na zgradu konzulata ili zaposlene u njemu, nijedan kamen nije poletio prema prozoru, niti je netko pokušao skinuti zastavu. Tihi i Prle se tu baš nisu istaknuli.
Kao četvrto – po strogo formalno-pravnim kriterijima NDH i Nedićeva Srbija nisu iste, ali treba naglasiti da su obje te tvorevine bile zločinačke i marionetske, koje su se slugeranjski odnosile prema nacistima.
Prema izjavama Dačića, izgleda da ministar sve ovo ne zna. Ili možda zna, pa prešućuje? Tim još gore!
Zvonko Sarić