Nisu malobrojni akteri srednjoeuropske kazališne, operne ili filmske scene, rođeni u Subotici, podrijetlom iz redova hrvatskog naroda, pokrenuti vlastitim darovitim sposobnostima, koji su međutim upućeni ugledati se na kulturu susjednih naroda pa i stasati u njihovu »starateljsku« ozračju – budući da su im mogućnosti unutar materinskih jezično-kulturnih prilika, u mnogočemu, bile manjkave i nedostatne glede najviših univerzalnih kulturnih vrednota.
   Kronološki promatrano ponajprije je potrebno spomenuti se Marije Budanović (Subotica 12. kolovoza 1884. – Budimpešta 7. svibnja 1976.) mezzosopranistice. Njen glazbeni potencijal prvi je uočio Ernő Lányi, a potom je štićenica Bianke Maleczky i Györgya Anthesa. S odličnim uspjehom završila je Muzičku akademiju, kao učenica mme Cahier. Debitirala je u Operi, s Azucenom u Verdijevom Trubaduru. Od 1915. do 1954. godine bila je primadona Muzičkog kazališta tumačeći uloge u Verdijevim, Wagnerovim, Bizetovim i Erkelovim djelima. Veoma velik uspjeh polučila je tumačeći mnoge glavne uloge u djelima Verdija, Respighija, ili kao La Gioconda Amilcare Ponchiellija. U oratorijima je, također, postizala veoma zapažene uspjehe. Zaslužna umjetnica je od 1951. godine i doživotna članica budimpeštanske Opere. Glavne uloge: Gertrudis (Erkel F.: Bank Ban); Ortrud (Wagner: Lohengrin); Fricka (Wagner: A walkur); Delila (Saint-Saëns: Samson i Dalila; Carmen, Bizet).
 Nešto su nam bliže i u gdjekojem pamćenju još žive izvođačke osobnosti Matije Skenderović, (Subotica, 16. studenoga 1913. – 7. rujna 1984.), operne pjevačice, sopranistice, dugogodišnje prvakinje Ljubljanske opere i Opere Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. S pjevanjem se oglasila u zboru društva Neven, gdje je odmah uočena njena darovitost, te je skrb za njenu dalju naobrazbu preuzela Irma Siflis, dočim pjevačku karijeru započinje u Subotici uoči II. svjetskog rata, gdje je po njegovu okončanju, završila solo pjevanje (1947.). Ovdje se i sama jedno vrijeme prihvaća biti pedagoginjom u subotičkoj Muzičkoj školi. Ipak, operni svijet je prostor njezina postojana zanimanja. Okušavajući se na opernom prosceniju nastupala je u Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Mariboru, Celju i drugim kulturnim središtima. Tumačila je niz velikih i zahtjevnih glavnih uloga: Leonoru u Verdijevu Trubaduru, Martu u Dolini Eugena Francisa Charlesa d’ Alamberta, Toscu u istoimenoj Puccinijevoj operi, Maršalku u Kavaliru s ružom Richarda Straussa i dr. 
 Premda srpska, a posebice mađarska populacija Subotice i njezine elite vidno nastoje što je moguće iscrpnije i osmišljeno održavati i njegovati sjećanje na velikane iz vlastite prošlosti, tradicije i/li kulturne popudbine, doima se kako Matija Skenderović u tomu pogledu – naprosto nije imala sreće! Subotica ju je sa zapanjujućom brzinom i lakoćom uistinu zaboravila. Od vremena na vrijeme njena se čarobnog glasa sjeti poneki još glazbeni kroničar ili kritičar (Hvala im!), muzikolog ili pak nekolicina pripadnika najuže obitelji Stipić i Skenderović, a sve to zajedno, naprosto nije niti primjereno, a ni dovoljno! Uostalom, ne rađaju nam se operne dive a la fin Matije baš – danomice!     
 Među svestranim stvaraocima koji su do danas iz posve neshvatljivih razloga potpuno pali u zaborav izdvaja se Pavao Bačić (Subotica, 1. kolovoza 1921. – 23. lipnja 1984.) pjesnik, prozaist, dramski pisac, osobito sa štivom za djecu, esejist, skladatelj, glazbenik i glazbeni pedagog. Nakon osnovne i srednje škole u Subotici, glazbeno obrazovanje upotpunio je u Zagrebu. Pisao je lirski intoniranu prozu, no najviše je njegovao satiru. Značajnija djela: Salašari silom varošani, komedija u tri čina s glazbom i pjevanjem (praizvedba održana u subotičkom Narodnom kazalištu 27. studenoga 1965. i 32 puta reprizirana); Mozaik (pjesme s Belom Bedeom, Jakovom Kopilovićem i Matijom Molcerom), 1967.; Stihovana satira 1968.; Oštro pero od gume, 1969.; Pere Tumbas Hajo, umjetnik tamburice, monografija (1969.), Smrti usprkos, novele i pripovijetke, 1970. Izvedeno mu je i više dječjih igrokaza, među kojima: Uzbuna u ZOO vrtu, Miki i družina, Brzi vlak je stao, Novogodišnja noć, San male Vesne, u kazalištima u Subotici, Varaždinu, Novom Sadu, Tuzli, Skoplju, Ljubljani, Somboru i drugdje. Neka od njegovih djela na mađarski jezik je preveo Matija Molcer.