U suvremenom novinarskom žargonu, koji se odomaćio u pisanim i elektroničkim medijima, fraza iz naslova doslovce znači: »zona gdje se ne ide«. Pojam se odnosi na one dijelove europskih velegradova gdje se turistima i stanovnicima ne preporuča da posjete tu gradsku četvrt. U ovim »no go zonama« povećan je broj kriminalnih radnji, tu su stjecišta ilegalne prodaje narkotika, a u posljednje vrijeme tu se skrivaju ilegalni migranti i teroristi s Bliskog istoka. Ovakve gradske četvrti su postale poznate i u SAD-u, a jedno od najozloglašenijih je crnačka četvrt u New Yorku Harlem. Prije se to nazivalo i »crnački geto«, ali taj naziv, prije svega zbog stradanja Židova u II. svjetskom ratu, i u novije vrijeme nerado se koristi zbog Židova koji su bili primoravani da se presele u »novoodređena židovska geta«. Njihova tragična sudbina je opće poznata. U Subotici je ovakav geto za Židove bio formiran u dijelu grada oko današnjeg Ekonomskog fakulteta, s centrom u Ulici Marije Vojnić Tošinice. Zasad ni jedna skromna tabla ne podsjeća na to. U odnosu na »suvremena geta«, koja su, misli se, nastala »spontano« nacisti su formirali geta, pozivajući se na to da su u srednjem vijeku sami Židovi tražili da žive u posebnim gradskim četvrtima, gdje su vladali njihovi zakoni i običaji, gdje su podizali i svoje sinagoge. U suvremenoj urbanoj sociologiji ova pojava se zove prostorna segregacija. Znanstveno, empirijsko istraživanje ovog urbanog fenomena nastalo je početkom prošlog vijeka u Chicagu 1916. godine. Iz niza tavih socioloških istraživanja nastala je tzv. čikaška škola urbane sociologije. Najpoznatiji znanstvenik iz te škole je svakako Ernest W. Burgess, koji je ustanovio da se u jednom gradu prostorna segregacija događa u koncentričnim krugovima oko centra grada (konkretno, u Chicagu). Kasnije je ova teza malo modificirana, ali ostala je činjenica da su prostorne segregacije pojedinih grupa stanovnika gradova stare kao »civilizacija«, što bismo rekli: ništa novo na ovom svijetu.
Šta su to »burže«?
Početkom XI. stoljeća na prostoru prije svega zapadne Europe vladali su prilično kaotični odnosi: centralna vlast pojedinih kraljevstava nije baš funkcionirala. Jedino što je funkcioniralo je bio »biznis«, tj. trgovina robom koja je potjecala s Bliskog i Dalekog istoka i Indije. Kupci su bili prije svega tadašnja elita: plemstvo i svećenstvo. Trgovanje se smatralo »manje vrijednim zanimanjem«, i u početku trgovali su uglavnom Arapi, kasnije Židovi, Armenci itd. Zbog nesigurnosti na dugačkom putu, trgovci su se udruživali u karavane s naoružanom pratnjom, ali ni u začecima gradova oni i njihova roba nisu bili sigurni te su pored postojećih naselja tražili i dobili dozvole da izgrade svoja utvđena trgovačka naselja koja su se zvala »burže« (francuski: bouorgeise, njemački: bürger). Od ovih srednjovjekovnih naziva nastale su suvremene riječi: buržuj, buržoazija, odnosno njemački: bürger-građanin. U Francuskoj i danas postoji grad Bourges. Pošto trgovati nije bilo »nobles« trgovci su i po toj osnovi bili odvojeni, naročito ako su bili židovske vjere, i morali su živjeti u posebnim četvrtima, koja su se od XIII. stoljeća zvala: ghetto (riječ je nastala u Veneciji). Interesantno je da su u »srednjovjekovnoj Vojvodini«, u XII.-XIII. stoljeću, postojala dva arapska (muslimanska) trovačka naselja. Jedan u blizini današnjeg Apatina, a drugi kod današnjeg Čuruga; srednjovjekovni Churlach, koji je do 1238. godine imao i pravo držanja vašara (drugim riječima, pravo trgovine). Te godine to pravo mu je oduzeto i dodijeljeno Bečeju.
Prostorna segregacija Subotice
Naravno da i u našem, višenacionalom i višekonfesionalnom gradu postoji prostorna segregacija koja je i danas je uočljiva. Kada je grad dobio »status slobodnog komorskog grada« carica Marija Terezija je odredila da katolici trebaju stanovati odvojeno od pravoslavaca, granica razdvajanja je bila rječica Vok (danas Prvomajska ulica). Mađarima iz Kecskeméta, vjerojatno izbjeglicama, duzvoljeno je naseljavanje na prostor oko nekadašnje Jasibare. Tijekom vremena nastale su tri »nacionalne« ulice: Srpski šor (Arsenija Čarnojevića), Mađarska (Zrinskog i Frankopana) i Bunjevačka ulica (Ivana Antunovića). Kasnije je i Židovima dozvoljeno da se nasele u »grad« na prostor između Srpskog šora i Mađarske ulice. Još jedna etnička grupa imala je svoju ulicu: današnji Romi, koja se zvala Ciganska ulica (Svetozara Miletića). Kada sam ja bio srednjoškolac i kod nas je postojala »no go zona«, što je značilo da ako si bio iz drugog kvarta, nisi smio curu pratiti kući, npr. u Peti kvart, jer su ti od lokalnih momaka slijedile batine, osim ako ne trčiš brzo. Priznajem, tada sam dobro trčao, ali sam ipak ponekad dobio i batine. Sve ovo sam ispričao da vas podsjetim da je nekada i Subotica bila »veliki svjetski grad«.
