Kada se jedan pesticid široko i popularno primjenjuje, pa se naglo zabrani u gotovo cijelom svijetu, moraju postojati ozbiljni razlozi za to. Regulacija prometa i dozvola za uporabu pesticida u Srbiji je u rukama Uprave za zaštitu bilja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva. Ono je odlučilo 1. siječnja 2014. izvan prometa staviti pesticid koji sadrži aktivnu tvar karbofuran, a od 1. srpnja 2014. i zabraniti njegovu uporabu. Riječ je o insekticidu koji je jedna srbijanska tvornica poljoprivredne kemije uvozila i prodavala pod trgovačkim imenom furadan 35ST. Po tada važećoj klasifikaciji on je spadao u prvu skupinu otrova i mogao je biti rabljen samo od strane posebno obučenih stručnjaka u strogo kontroliranim uvjetima. No, u praksi je stvar već tada izmicala kontroli. Zbog velike efikasnosti u predsjetvenom tretiranju sjemena, i prilično niske cijene, imali su ga kod sebe mnogi poljoprivrednici i poljoprivredne tvrtke. Nakon zabrane (zbog izuzetne otrovnosti za živi svijet on je zabranjen prije više od pola stoljeća u SAD-u i Kanadi, a koncem prošlog stoljeća i u EU), sve te količine ostale su u posjedu brojnih vojvođanskih poljoprivrednika. Koriste se i dalje, a mehanizmi sprječavanja tog korištenja ne postoje. Uz to, karbofuran se šverca i dovoljno je da poželite da ga kupite – putem internetskih oglasnika ćete to vrlo lako i jeftino moći učiniti.
Zabrana bez rezultata
Da je problem s ovim pesticidom (zaštitari bilja će uvijek reći da je pravilno kazati: zabranjeno sredstvo), čijih nekoliko grama vrlo brzo ubija životinje veličine slona, alarmantan, pokazuju tragične posljedice njegove primjene. Naime, od 2009., kada su primijećene prve brojnije žrtve među divljim i zaštićenim pticama grabljivicama, do danas, bilanca je vrlo poražavajuća. Samo broj orlova štekavaca koji je otrovan karbofuranom u tih deset godina u Vojvodini veći je od 120, i odnosi se samo na ptice koje su prijavljene Pokrajinskom zavodu za zaštitu prirode. Ova krupna i ponosna ptica poplavnih šuma tek što se oporavila i velikim naporima zaštitara prirode izdigla s ruba iščeznuća na kojem je bila tijekom 1980-ih u Vojvodini, opet je u opasnosti da dođe do tog ruba. A stradaju na isti način kao i štekavci još brojniji škanjci, eje močvarice, sive vrane, gavrani, svrake, domaći psi i – lisice i šakali. Upravo ove dvije vrste sisavaca ključ su problema. Točnije – naš odnos prema njima.
Populacija šakala u Vojvodini snažna je i brojna. Evidentni su dokazi da je ova snalažljiva životinja brojnija nego ikada, da koristi vješto različite izvore hrane, da ima brojno potomstvo i da se često zadržava nedaleko od ljudskih naselja. Hrani se onim što nađe – od životinjskih leševa, preko biljne hrane do sitnih živih životinja, uključujući ponekad i domaće. Zavijanje šakala zna biti neugodno (no to je stvar ukusa). Te dvije stvari su ipak dovoljan okidač da se pojedinci zabrinu, da počnu strah širiti na druge, uz posljedična (i poslovična) pretjerivanja. Među viđenima za rješavanje ovakve situacije su lovci, jer je šakal lovna divljač. No, on je istovremeno oprezan u toj mjeri da klasičan lov ne daje velike rezultate u kontroli populacije. A u strahu oči bivaju sve veće. Iz tog razloga pribjegava se vrlo opasnom rješenju – trovanju šakala karbofuranom postavljenim na mamce – životinjsko meso, leševe i jaja. A takvu hranu jedu i spomenute (strogo zaštićene) ptice i otruju se.
Porazno mrtvozorništvo
Prvi slučaj masovnoga trovanja štekavaca u Srbiji policiji i službi zaštite prirode prijavljen je 17. svibnja 2012. godine, kada je blizu Vajske pored samo jednog leša šakala otrovano šest orlova štekavaca. Posljednji slučajevi su iz okolice Svilojeva, gdje je od 8. siječnja do 30. ožujka ove godine u nekoliko talasa trovanja stradalo sedam štekavaca, kao i jedan orao krstaš – najrjeđa ptica u Srbiji! U cijelom tom razdoblju zapadna Bačka, daleko najvažnije mjesto gnježđenja štekavaca u Srbiji (tu živi gotovo trećina nacionalne populacije), podičila se neslavnom titulom najvećeg gubilišta ove vrste. Pri tome, od 2014. do danas samo u okolici Svilojeva i Sonte stradao je neprirodnim uginjavanjem čak 41 štakavac, među njima nekoliko obilježenih prstenovima iz Hrvatske i Mađarske! Da stanje bude još gore, do sada ne postoji niti jedna pravomoćna presuda za trovanje strogo zaštićenih vrsta! Pravosudne prijave podižu se protiv nepoznatih počinitelja, a tragova je vrlo malo. Vjerovati u istražna tijela, a ne biti frustriran ovako sumornom slikom, teško je, no možda jedino moguće. Mala je utjeha da je većina ovih ptica otrovana – nenamjerno.
Što učiniti? Ni po koju cijenu ne rabiti ni za kakve svrhe pesticide koji sadrže karbofuran (što se jasno može pročitati na uputi za uporabu koja se nalazi u svakom pakiranju poljoprivredne kemije). To je kažnjivo djelo i može imati ozbiljne posljedice ne samo po okoliš nego i za onog tko ga rabi. Ukoliko se bilo gdje zatekne biološki materijal (životinjska drob, cijeli leš ili njegov dio) s upadljivom ružičastom ili purpurnom bojom, ne dirati ga nego obavijestiti policiju i Pokrajinski zavod za zaštitu prirode. Nema lakog rješenja ove nove, zamršene situacije, no možemo se potruditi da ona ne eskalira tijekom svake proljetne sjetve.
Marko Tucakov
